Latest Entries »

Od Osmana b.Ebu Asa se prenosi da je kazao: „Posljednje što mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, oporučio jeste da za mujezina postavim osobu koja neće uzimati naknadu za učenje ezana.“ (Tirmizi)

Bilježi Ibn Hibban u Sahihu od Jahje Bekalija koji veli da je čuo nekog čovjeka kada je rekao Ibn Omeru: „Ja te volim u ime Allaha. A Ibn Omer njemu reče: “Ja tebe prezirem u ime Allaha. Kako to reče čovjek, ja tebe volim,a ti mene prezireš? Zato što uzimaš naknadu za učenje ezana“, reče Ibn Omer.

Islamski učenjaci su se razišli u tome da li je mujezinu dozvoljeno da za svoj rad prima plaću:

El-Hattabi kaže: “Prema stavu većine mezheba mujezinu je mekruh da za svoj rad uzima plaću.

Ševkani u djelu Nejlul-l-evtar veli da Ebu Hanife smatra da je muezinu haram uzeti naknadu za svoj rad.

Malik smatra da mu je to dozvoljeno.

Šafija smatra da je bolje da muezini budu oni koji dobrovoljno obavljaju taj posao i ne treba im za to davati naknadu, osim u situaciji kad nema onih koji će to dobrovoljno raditi. U tom slučaju se muezinu može dati plaća.

Ibnu-l-Arebi smatra da je ispravan stav onih koji smatraju da je dozvoljeno plaćanje imama, mujezina i svih drugih koji rade za dobrobit vjere i naroda, jer su i halife primale plaću za svoj rad.

Šejhu Ibn Bazu postavljeno je pitanje: Kod nas u jednom mjestu postoji stari običaj da žene oblače crnu odjeću, pa da li je to pohvalno ili pokuđeno?

 

Odgovor: http://www.binbaz.org.sa/mat/18559

 “Žena može da bira da li će joj odjeća biti crne, zelene, crvene ili neke druge boje. Ukoliko smatra da se oblačenjem crne odjeće približava Allahu Uzvišenom, u tom slučaju čini novotariju. Ukoliko smatra da joj crna bolje pristaje i da se njome više zaštićuje od pogleda muškaraca, ili iz razloga što je odjeća crne boje jeftinija,a ne zbog toga što je oblačenje crne odjeće ibadet, tada nema problema da je obuče. Ukoliko smatra da crna odjeća ima neku posebnost i da spada u ibadet, onda je to novotarija i takav postupak nije ispravan.Međutim, ukoliko se crna odjeća oblači zbog oponašanja određene grupe nevjernica ili žena koje čine novotarije, tada nije dozvoljena odjeća crne boje…“

U fetvama Stalne komisije stoji: „Odjeća žene ne mora da bude samo crne boje, nego joj je dozvoljeno da obuče odjeću bilo koje boje, a koja pokriva njena stidna mjesta i koja nije nije specifična za muškarce, te da nije uska tako da oslikava njene djelove tijela i da ne izaziva fitnu.“ (17/108)

Na drugom mjestu stoji:”Crna odjeća za ženu nije obavezna, i ona može da koristi bilo koju boju koja je specifična za žene, te koja ne privlači pozornost i koja ne izaziva fitnu.“

U hadisu koji prenosi Ibn Omer, stoji: “Ko obuče odjeću isticanja (na ovome svijetu), Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.” U drugoj verziji stoji: “Potom će njime potpaliti vatru džehennemsku.” (Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže. Citirani hadis u različitim verzijama dobrim su ocijenili: imam Munziri, Iraki, Ibn Muflih, Busiri, Sehavi, Behuti, Adžluni, Albani. Imam Ševkani i Muhammed Han tvrde da su prenosioci ove predaje pouzdani. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 4/286 sa opaskama imama Irakija, El-Adabuš-šeraijje, 2/582, Misbahuz-zudžadže, 4/90, Nejlul-evtar, 2/111, El-Mekasidul-hasene, str. 668, Keššaful-kinaa, 1/381, Kešful-hafa, 2/362, Er-Revdatun-nedijje, 1/234 i 3/460, Sahihut-tergib, 2/480)

Imam Sefarini u svome komentaru na Gizaul-elbab, 2/161, kaže: “čovjek je obukao odjeću isticanja ako se njegova odjeća razlikuje od odjeće njegovih mještana.”

Imam Merdavi kaže: “Pogrdno je oblačiti odjeću isticanja ili odjeću koja se ne nosi u dotičnom podneblju.” (Vidjeti: El-Insaf, 1/473)
Imam Ševkani kaže: “Odjećom isticanja misli se na odjeću kojom čovjek odudara od odjeće drugog svijeta.” (Vidjeti: Nejlul-evtar, 2/111)
Hanefijski učenjak Ali Kari kaže: “Odjeća isticanja je, izmeðu ostalog, i odjeća kojoj se ljudi ismijavaju.” (Vidjeti: Merkatul-mefatih, 8/221)
Ibn Omer vidio je svoga sina koji je obukao pohabanu odjeću, pa mu je rekao: “Skini je, to je odjeća isticanja.” (Vidjeti: Telbisu Iblis, str. 174).

Ibn Muflih spominje nekoliko identičnih citata kojima hanbelijski učenjaci definišu odjeću isticanja, pa kažu: “Odjeća koja se razlikuje od odjeće koju nose ljudi u tvome podneblju”, “Odjeća po kojoj osoba biva prepoznatljiva kod ljudi”, “Odjeća koja nije poznata kod ljudi u tvom podneblju”, “Odjeća koja odudara od odjeće koju nose ljudi u tvojoj zemlji ili plemenu.” Nakon toga ovi učenjaci tvrde: “čovjek treba oblačiti ono što oblače drugi ljudi da ne bi upirali svoje prste u njega i ogovarali ga, pa će biti grješan kao i oni, jer ih je naveo na grijeh.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581, i El-Furua, 1/302).
Imam Ahmed vidio je na čovjeku crno-bijeli prugasti ogrtač, pa mu je rekao: “Skini to, i obuci ono što oblače ljudi u tvojoj zemlji.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581)
Ibn Abdil-Berr kaže: “Govorilo se: Jedi hranu koju poželiš, a odijevaj se kako ljudi žele (tj. kako se ljudi odijevaju).” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/582)
Ibn Kajjim kaže: “Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, aludira da se čovjek treba odijevati kao što se odijevaju ljudi u njegovoj zemlji.” (Vidjeti: Haddus-sevb, str. 27, od šejha Bekra Ebu Zejda)

Brojni drugi učenjaci kada definišu “odjeću isticanja” kažu da je to odjeća kojom se osoba ističe meðu ljudima u podneblja u kojem boravi. (Vezano za ovaj smisao uporediti: Keššaful-kinaa, 1/381, Ed-Derari, 1/383 od imama Ševkanija, Er-Revdatun-nedijje, 3/460 i Avnul-mabud, 11/51)

Rekao je Ibn Kudame: „Za obaveznost džihada uslovljava se sedam uslova, a oni su:

1.da čovjek bude musliman,(el-islam)

2.da je punoljetan,(el-bulug)

3.da je razuman,(el-akl)

4.da je slobodan, tj.nije rob, (el-hurrijjetu)

5.da je muškarac,(ez-zukurijjetu)

6.da bude čist od mahana tj.da je sposoban,(es-selametu mine-d-dareri)

7.da posjeduje određenu količinu imetka koja mu je potrebna,(vudžudu-n-nefekati)

Islam, razum, i punoljetsvo su uslovi i za ostale propise, jer nevjernik nije pouzdan u džihadu, dok nerazumna osoba ne razumije značenje džihada, a malodobna nema čvrstu namjeru.

Prenosi si se od Ibn Omera, da je kazao: “Na dan Uhuda, kada mi je bilo četrnaest godina, predložio sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, da se borim, pa mi nije dozvolio.“

Kada je u pitanju uslov slobode, za to imamo dokaz u predaji gdje se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, prihvatao prisegu slobodnog na islam i na borbu, dok je od roba prihvatao samo prisegu na islam.

Peti uslov jeste da je muškarac, a dokaz tome je predaja od Aiše, u kojoj je upitala da li je ženama obaveza, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao: “Vama je obavezan džihad u kojem nema borbe, a to su hadždž i umra.“

A još tome treba dodati da žena nije sposobna za borbu zbog njene prirodne slabosti.

Šesti uslov je da bude sposoban, a taj uslov podrazumjeva da džihad nije obavezan bolesnoj i hromoj osobi, zbog ajeta: “Nije grijeh ni slijepom, ni hromom, ni bolesnom…“

Sedmi uslov jeste da posjeduje dovoljnu količinu imetka, a dokaz tome je ajet: “Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, a ni oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Poslaniku iskreni.“

Ako džihad bude u mjestu koje je udaljeno toliko da ne treba skraćivati namaz, onda mu se uslovljava da porodici svojoj ostavi onoliko imetka koliko bi im bilo dovoljno dok njega nema, zatim mu se u tom slučaju uslovljava da posjeduje oružje kojim će se boriti, a prevozno sredstvo mu nije uslov jer ne prelazi toliku razdaljinu nakon koje bi trebao skraćivat namaz.

A ako bi išao u borbu koja se nalazi na razdaljini gdje treba da skraćuje namaz, onda se uslovljava i prevozno sredstvo, zbog ajeta: “…ni onima kojima si rekao, kada su ti došli da im daš životinje za jahanje:Ne mogu naći za vas životinje za jahanje, pa su se vratili uplakani, tužni što ne mogu da ih kupe.“

(Izvor:El-Mugni, 9/197-198)

Namaz iza novotara u vjeri?

Rekao sejh Abdul Aziz Radžihi u svome komentaru na tahavijsku akidu: “Postoje tri vrsta imama:

Prva vrsta je onaj čije stanje ne znamo, i namaz iza takvog je dozvoljen po koncenzusu uleme i nije uslov da ga pitamo kakvo uvjerenje ima.

Druga vrsta je onaj ko čini novotariju ili grijeh i poziva u njega. O takvom ulema kaže:Ako poziva u novotariju neće se klanjati iza njega, a ako ne poziva klanjat će se. A ISPRAVNO JE DA JE   IZA TAKVOG ISPRAVAN BEZ OBZIRA POZIVAO ILI NE , OSIM U SLUČAJU KADA GA TA NOVOTARIJA IZVODI IZ VJERE.

 Treće stanje je stanje imama koji je počinio jasan kufr-NEVJERSTVO  i iza takvog nećemo klanjati.

Ukoliko ga njegova novotarija ne izvodi iz vjere postoji razilaženje, ali je ispravno da se klanja iza njega zbog hadisa: “KLANJAT ĆE VAM IMAMI, PA AKO POSTUPAJU ISPRAVNO I I VI I ONI IMATE NAGRADU, A AKO POSTUPAJU NEISPRAVNO, VI IMATE NAGRADU A NJIMA JE GRIJEH.(Buhari)..”

(El-Hidajetu-r-rabbanijje fi šerhi-l-akideti-tahavijje, 1/534-535)

Tekst hadisa:

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao: “Imam je postavljen da bi se slijedio, pa kada on donese tekbir i vi to učinite i nemojte činiti tekbir sve dok on ne učini. Kada on učini ruku (pregibanje u namazu) i vi tako postupite, a nemojte to činite dok on ne učini. Kada on kaže: semiAllahu limen hamideh, vi izgovorite: Allahumme rabbena leke-l-hamd. Kada imam učini sedždu i vi je učinite i nemojte je činiti dok je imam ne učini. Kada on obavlja namaz stojeći i vi tako obavljajte, a ukoliko klanja sjedeći i vi svi klanjajte sjedeći.“

 

Izvor hadisa i njegova ocjena

Bilježi ga Ebu Davud u poglavlju o namazu (603).Osnova hadisa, kao što kaže Ibn Hadžer se nalazi u dvije vjerodostojne zbirke hadisa, Buahrijinoj i Muslimovoj.

Zbog čega je Ibn Hadžer izabrao Ebu Davudovu verziju, a nije Buharijinu i Muslimovu?

Postoje dva razloga, a oni su :

1.Ebu Davudova verzija je potpunija i obuhvatnija

2.U Ebu Davudovom sunenu se nalazi izraz: Ne činite ruk'u i ne činite sedždu…dok kod Buharije i Muslima taj izraz ne postoji.

Kratki komentar hadisa:

Ovaj hadis je dokaz obaveznosti slijeđenja imama u namazu, pa prema tome onome ko klanja iza njega zabranjeno je sljedeće: preticanje imama (musabekatuhu), istovremeno činjenje pokreta (muvafekatuhu), i kašnjenje za njim (et-te'ehhuru anhu).

Kada je u pitanju prvo stanje tj.preticanje imama, ono ima značenje da onaj ko klanja za imamom čini pokrete prije imama, što je po koncenzusu učenjaka zabranjeno.Ukoliko tako čini namjerno i znajući za zabranu, namaz mu  je pokvaren po ispravnijem stavu učenjaka.

A ukoliko klanjač to učini iz nemara ili neznanja, namaz mu je ispravan, ali je obavezan da ponovi one radnje koje je učinio prije imama.

Kada je u pitanju drugo stanje, tj.istovremeno činjenje pokreta sa imamom tu imamo dva stanja.Prvo stanje je da zajedno sa imamo donese početni tekbir.Ukoliko tako učini namaz mu je neispravan.Drugo stanje je da početni tekbir donese iza imama, a ostale radnje da čini zajedno sa njim.U takvom stanju namaz mu je ispravan, ali je pokuđen.

Kada je u pitanju treće stanje, tj.kašnjenje iza imama i tu imamo  više situacija.Ukoliko kasni iza imama zbog opravdanog razloga, kao npr.iz nemara, postupiće tako da uradi ono što je zakasnio i nastaviće da slijedi imama.Međutim ukoliko čovjek toliko kasni da  imam ponovo čini radnju koju on nije ni učinio, nastaviće da klanja za imamom, ali mu se se onaj rek'at koji je zakasnio neće računati, pa će ga naklanjati. A ukoliko kašnjenje bude bez raloga, onda mu je namaz pokvaren.

Pitanje:Šta se podrazumjeva pod pojmoj „slijeđenje imam“?

Po tom pitanju imaju dva stava:

Prvi stav: Pod tim pojmom se podrazumjeva slijeđenje imama u vanjskim pokretima, a ne u nijjetu namaza.Ovo je stav imama Šafije, jedan od stavova imama Ahmeda  i stav zahirijja.

Drugi stav: Pod tim pojmom se podrazumjeva slijeđenje imama i u vanjskim pokretima i u nijjetu namaza.Ovaj stav zastupaju imam Malik, imam Ebu Hanife, i to je poznati stav u mezhebu imama Ahmeda. Svi oni kažu:“Ukoliko se nijet onoga ko klanja iza imama razlikuje od nijeta imama, takav pistupak kao da nije ni urađen, jer nema veće razlike između imama i muktedije od razlike u nijjetima.“

 

Hadis je dokaz da je najpotpunije slijeđenje imam ono slijeđenje kada muktedija neposredno nakon imama učini pokret bez imalo kašnjenja.

 

Izvor:Minhatu-l-allam fi šerhi bulugi-l-meram, šejh Abdullah Fevzan, 3/374-378

Preveo:Senad Muhić

 

Rekao je imam Ševkani, Allah mu se smilovao: “Postoji mnogo stavova po ovome pitanju, ali najvažnija su tri:

1.Nije dozvoljeno slijeđenje ni u kome slučaju, nego je bavljanje idžtihadom obaveza svakom šerijatskom obvezniku. Ovo je stav zahirijskog mezheba, bagdadskih mu'atezila i jednog broja grupacije imamijja.[1]

Rekao je Ibn Hazm: “Svaka vrsta slijeđenja je zabranjena bez obzira da li se radilo o pitanjima tevhida, kadera, imana, svih vrsta ibadeta i propisa.“[2]

2.Slijeđenje je obaveza, a idžtihad nije dozvoljen.Ovo je stav haševijja i dr.

3.Idžtihad je obaveza svakom onome ko je sposoban da se time bavi i takvom nije dozvoljeno da slijedi drugog mudžtehida, dok je običnoj osobi koja nije sposobna da se bavi time, dozvoljeno da slijedi nekoga. Ovo je stav većina sljedbenika četiri mezheba.[3]

Dokazi sa treći stav su sljedeći:

1.Rekao je Uzvišeni: “Pitajte učene ako vi ne znate.“[4]

2.Koncenzus ashaba, a to se vidi iz činjenice da su njima obični ljudi dolazili i raspitivali se za neki propis, a niko ih zbog toga nije kritikovao.

3.Razumski dokaz koji se ogleda u tome da samo mali broj ljudi može dostići stepen idžtihada, pa ako bi se time obvezali svi ljudi, to bi bilo nemoguće za ostvariti, a Allah nikog ne opterećava preko njegovih mogućnosti.

Iz knjige:El-Kavlu-l-mufid fi hukmi-t-taklid, imam Ševkani, str.40-41

Sa arapskog preveo:Senad Muhić


[1] Vidi:El-Ihkam od Ibn-l-Hazma, 6/793; El-ihkam od Amidija, 3/170

[2] El-Ihkam, 6/861

[3] El-ihkam od Amidija, 3/170, El-Mustasfa 2/124

[4] Suretu-l-Enbija, 7

Definicija arbitraže u arapskom jeziku i pravnoj terminologiji

Ako pogledamo riječ tahkim u arapskom jeziku vidjet ćemo da dolazi iz korijena hakeme, a slova ha, kaf i mim daju jednu osnovu, a ona je prepreka.

A prepreka, kao značenje, se može naći i u drugim izrazima, poput:

          El-Hukm ili propis i presuda, jer je u presudi prepreka nepravde.

          El-Hikmet ili mudrost, a u mudrosti je prepreka neznanja.

          Ihkamuš-šej ili upotpuniti nešto, učiniti ga cijelokupnim, a u tome je prepreka krnjavosti i nepotpunosti.

A u pravnoj terminologiji možemo naći da su, na primjer, učenjaci hanefijskog mezheba definisali arbitražu u poznatoj Medželli kao „riječ o uzimanju zadovoljavajućeg sudije (hakima, arbitra) od strane dvije zavađene stranke kako bi presudio u njihovom slučaju i riješio spor i nesuglasice“.

 

Priroda i oblik arbitraže u islamskom pravu

Ovaj detalj se može sagledati kroz dvije tačke:

  1. Arbitraža je izgrađena na zadovoljstvu stranaka u sporu kao što je naglašeno u definiciji.
  2. Arbitraža ima sličnosti sa sudskom vlašću kao što ima sličnosti sa pitanjem punomoći, jer sudija u pitanju arbitraže sudi po onom što smatra da je istina i pravda a ne po onom što žele zavađene stranke. Isto tako u pitanju punomoći, sudija arbitraže je poput opunomoćenika i  ne može postati sudijom osim uz zadovoljstvo i punomoć zavađenih stranki.

 

Propis arbitraže u islamskom pravu

Većina islamskih učenjaka smatra da je arbitraža dozvoljena u islamu, a za to uzimaju dokaze iz Kur'ana, sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, predaja od ashaba, radijellahu anhum kao i određeni broj razumskih dokaza.

 

Mudrosti u propisanosti arbitraže

Osnovno mjesto u rješavanju sporova zauzima sudska vlast u islamskoj državi, a kako bi smo razumijeli mudrosti u propisanosti arbitraže u islamu moramo spomenuti neke posebnosti i osobine koje se ne mogu naći osim u njoj i to u većini slučajeva:

  1. Brzina rješavanja sporova, jer izabir sudije u arbitraži biva putem zavađenih stranki i normalno je da će prilikom izabira stranke koristiti najlakši put do rješavanja spora tako što će izabrati osobu koja je u stanju da to učini u što skorijem roku ili na licu mjesta, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.

A nešto poput toga je nepojmljivo u normalnim okolnostima ako predpostavimo da će se spor rješavati ispred sudije postavljenog od sudske vlasti u državi.

  1. Pružiti priliku zavađenim strankama da izaberu sudiju u kojeg imaju povjerenja.
  2. U arbitraži je preventiva neprijateljstva koje često biva rezultat traženja presude na sudu.
  3. Prilika da se riješi spor po sudu Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ovo je stvar koju danas mnogi muslimani na Zapadu zanemaruju, jer postojanje arbitraže može biti rješenje u veoma mnogo sporova među muslimanima koji žive u mjestima gdje nema šerijatskih sudnica tako što će im se presuditi po Allahovom zakonu i zakonu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

 

Sastavni dijelovi arbitraže

Učenjaci hanefijskog mezheba naglašavaju da arbitraža stupa na snagu nakon ponude jedne stranke i prihvatanja druge, ali pored toga postoje stvari koje su neminovnost ponude i prihvatanja poput postojanja zavađenih strana i postojanje teme arbitraže.

Shodno ovom možemo reći da se arbitraža sastoji od tri sastavna dijela (rukna):

          Dvije stranke ili zavađene strane uz postojanje sudije. Stranke se nazivaju muhakkimi ili oni koji traže sudiju radi presude, a sudija se naziva muhakkem ili kome je data pozicija sudije. Sudija se nekada zove i hakemom ili arbitrom.

          Realizacija ponude arbitraže na određenu temu i njeno prihvatanje.

          Tema arbitraže.

 

Uslovi ispravnosti arbitraže

Učenjaci su spomenuli nekoliko uslova za ispravnost arbitraže a najbliži dokazima i šerijatskim ciljevima su sljedeći:

          da arbitraža biva rješenje za određen i postojeći spor.

          da biva u krugu pitanja za koja šerijatski imamo pravo da postavimo arbitražni sud.

 

Područja primjene arbitražnog suda

Određivanje područja primjene arbitraže se vraća na prirodu prava oko kojeg je nastao spor, a učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da je neispravno dati općenitu dozvolu ili pak zabranu arbitraže u stvarima gdje učenjaci nisu složni da je arbitraža prihvatljiva, nego svaki spor se gleda kao zaseban slučaj, i mora biti po određenim pravilima. I ovo je ispravno mišljenje jer do nas nije došla dozvola arbitraže u svakom sporu osim u sporovima imovinske prirode, kao što nije došla zabrana arbitraže u svakom sporu osim u šerijatskim kaznama čije pravo se vraća Allahu Uzvišenom, tako da nije ostalo osim presuda za svaki spor posebno nakon istrage i sagledavanja situacije uz mogućnost postojanja indicija koje mogu uticati na dozvolu ili zabranu arbitraže u tom području.

Za primjer možemo navesti sljedeća područja:

          Područje imovinskih sporova u kojima ne postoji pravo Allaha Uzvišenog, jer arbitraža u šerijatskim kaznama čija priroda je samo Allahovo pravo nije dozvoljena.

          Područje bračnih sporova mimo razvoda braka, jer, ispravno je mišljenje da arbitraža nema uloge kod razvoda braka, u smislu da arbitražni sudija može rastaviti ženu od njenog muža.

 

Uslovi muhakkima ili zavađenih strana u sporu prilikom arbitraže

Uslove koje su spomenuli učenjaci možemo staviti u nekoliko tački:

          Da muhakkim posjeduje vlast (vilajet) nad sobom i svojim imetkom, i ovdje se govori o uslovljavanju razuma, punoljetstva, odraslosti i slobode.

          Da posjeduje pravo upravljanja svojom imovinom.

          Da je vlasnik prava oko kojeg se spori ili neko kome je data punomoć ulaska u spor.

          Da nije otpadnik od islama.

          Da je određena osoba tj. označena.

          Da je zadovoljan prijedlogom arbitraže.

 

Uslovi muhakkema ili arbitra

Islamski učenjaci su spomenuli nekoliko uslova koje arbitar mora ispuniti uz napomenu da dotični uslovi nisu uvijek tačka koncenzusa između njih, a veliki broj njih je uslovio uslove koje se mogu naći i kod kadije ili postavljenog sudije ispred sudske vlasti islamske države.

Za primjer imamo sljedeće uslove:

          Da bude određena osoba.

          Da zavađene strane budu zadovoljne s njim.

          Da on bude zadovoljan odlukom zavađenih strana kojom postaje arbitar.

 

Najpoznatije primjene arbitraže koje se spominju u šerijatskim tekstovima

          Arbitraža u ratu između muslimana i kjafira (nemuslimana).

          Arbitraža u pitanju određivanja nadoknade za zabranjeni ulov.

          Arbitraža pri nesuglasicama između supružnika.

 

Pribjegavanje arbitraži u vremenima nepostojanja šerijatskih sudnica

Slobodno se može reći da muslimani na Zapadu prilikom rješavanja svojih sporova imaju dva izbora: traženje presude u ovosvjetskim kjafirskim sudnicma u kojima se ne sudi po Allahovom zakonu ili da traže presudu u islamskom tahkimu ili arbitraži. I ovo nije samo vezano za muslimane na Zapadu, nego i za muslimane koji žive u zemljama islamskog svijeta kojima vlada sekularistički sistem koji šerijat i Allahov zakon smatraju ništavnim i bezvrijednim. I jedni i drugi ulaze u pitanje kako postupiti kada ne postoji šerijatska sudska vlast koja će im presuditi u njihovim sporovima.

Učenjaci su postavili pravilo koje glasi da „obaveznost sredstava dolazi sa strane obaveznosti ciljeva, jer ono čime obaveza ne može biti ostvarena i samo postaje obavezom“, u značenju da kada cilj bude obavezan u šerijatu kažemo da svako sredstvo koje vodi do tog cilja biva vadžibom ili obavezom kao i sami cilj.

Ako se vratimo na pitanje arbitraže vidjet ćemo da traženje presude u šerijatu i šerijatskom zakonu je obaveza tj. vadžib i veliki temelj od temelja vjere, ili cilj kako je već pomenuto u prošlom pravilu, a primjena ovog cilja i ove osnove i temelja u neislamskim zemljama se trenutno ne može ostvariti osim putem arbitraže koja je ovdje sredstvo do ovog cilja, pa zaključujemo da je arbitraža obaveza i vadžib jer sve ono bez čega obaveza ne može biti ostvarena i samo postaje obavezom.

O ovoj danas zapostavljenoj obavezi su govorili učenjaci prošlih stoljeća poput El-Džuvejnija u knjizi Gijasul-umem, kao i Es-Sivasi (hanefijski pravnik) kada je rekao: „A kada ne postoji sultan (vladar) niti njegova zamjena kao što je slučaj u nekim zemljama muslimana nad kojim su nadvladali kjafiri, poput sadašnje Kurtube u Magribu i Belensije (Valencija) i Abesinije (Biladul-habeše) u kojima su muslimani prihvaćeni uz uslov da se od njih uzima imetak; obaveza je nad muslimanima da se slože na jednoj osobi između njih kojeg će učiniti odgovornom osobom (valijom) koji će među njima odrediti sudije za sporove ili će on lično biti taj ko rješava sporove među njima…“. Slično tome je rekao i Ibn-Abidin (također, od učenjaka hanefijske pravne škole).

Iz govora učenjaka se jasno može prepoznati obaveza traženja presude po šerijatu pa makar se to radilo i o boravku i življenju van islamske zemlje, pa čak i u situacijama ne postojanja vladara, ili  postojanje vladara nevjernika ili vladara koji je zanemario i ukinuo uspostavu Allahovog zakona na zemlji.

I na kraju bih predložio našim uvaženim daijama, profesorima i ljudima od ilma da se aktiviraju na ovom polju putem održavanja predavanja i kurseva na temu arbitraže, pisanjem članaka, prevođenjem knjiga, podučavanjem braće i sestara ovoj alternativi koja je rješenje za mnoge naše probleme, kao što bih savjetovao moju braću i cijenjene sestre da traže i žele Allahov propis i presudu kao i propis i presudu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

 

Prof.Senad Crnkić

Pisanje završeno u četvrtak nakon sabah namaza

21.02.13 ili 11 rebiu-l-ahir 1434 h.

Islamski učenjaci po ovome pitanju imaju dva stava:

Prvi stav : Njihovo značenje  poznaje samo Allah.

Rekao je imam Eš-Ša'bi:”To su nejasni ajeti čije značenje prepuštamo Allahu Uzvišenom.”

Rekao je imam Ebu Hatim :”Skraćenice nalazimo samo na početku sura i mi ne znamo njihovo značenje.”

Imam Kurtubi ovaj stav pripisuje četverici prvih halifa, Ibn Mesudu.Ova stav također imaju i Sufjan Es-Sevri i Ibn Hibban.

Drugi stav:Značenje tih skraćenica je poznato

Oni koji imaju ovakav stav razilaze se po pitanju značenja tih skraćenica:

Prvi stav:To su slova koja ukazuju na Allahova imena i svojstva, pa tako harf elif ukazuje na ehad-jedini, harf lam ukazuje na El-Latif,mim ukazuje ma Mulk-vlast i sl.

Drugi stav:To su imena sura

Treći stav:To su imena i nazivi za Kuran

Četvrti stav:To su slova koja ukazuju da je Kur'an sastavljen od slova koja arapi razumiju.Ovaj stav zastupaju Mudžahid, El-Ferra, Kutrub, Ibn Tejmijje, Ibn-l-Kajjim, Šenkiti, Ibn Usejmin…

Zadnji stav je, po svemu sudeći i najispravniji.

(Fahd Er-Rumi, Dirasat fi ulumi-l-Kuran, 440-441)

Definicija tradicionalnog tefsira:

To je tefsir koji se bavi pojašnjavanjem ajeta  pri tome se oslanjajući na sami tekst Kur'ana, sunneta ili govora ashaba.

 

Izvori tradicionalnih tefsira:

1.Kuran

Primjer  tumačenja Kurana Kuranom:

Rekao je Uzvišeni:”I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti…”(El-Bekare, 37)

Izraz “neke riječi” su protumačene 23. kur'anskim ajetom iz sure el-Earaf: “Oni rekoše (Adem i Hava):”Gospodaru naš, mi smo se prema sebi ogriješili, pa ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, mi ćemo nastradati.”

2.Sunnet

Rekao je imam Ahmed:”Sunnet je taj koji pojašnajava i tumači Kuran.”

3.Riječi ashaba

4.Riječi tabiina-generacije poslije ashaba

 

Najpoznatiji tradicionalni tefsiri:

1.Džamiu-l-bejan an tevili aji-l-Kuran autora Ibn Džerira Taberija koji je rođen 224. hidžretske godine.

Rekao je Ibn Huzejme: “Ne poznajm nikoga ko je učeniji od Taberija”

Rekao je imam Zehebi: “Nije napisan tefsir sličan njegovom.”

Rekao je imam Nevevi:”Muslimanski ummet je složan da nije napisam tefsir sličan Taberijevom.”

2.Tefsiru-l-Kur'ani-l-azim od imam Ibn Kesira koji je rođen 700. hidžretske godine.

O tom tefsiru imam Ševkani veli: “To je jedan od najboljih, ako ne i najbolji pisani tefsir.”

3.Ed-Durru-l-Mensur , tefsir kojeg je napisao imam Sujuti koji se rodio 849.hidžretske godine.

4.Edvau-l-bejan fi  idahi-l-kur'ani bi-l-kur'an, čiji je autor Muhammed Emin Muhtar Šenkiti, rođen 1325 hidžretske godine.

Fahd Er-Rumi, Dirasat fi ulumi-l-Kur'an, str.165-173