Definicija :

Hanefijski mezheb je jedna od četiri raširene sunnijske pravne škole u islamskom svijetu. Hanefijskim mezhebom je nazvana po svome osnivaču Imamu Ebu Hanifi en-Nu'manu -Allah mu smilovao.

Nastanak i najznačajnije ličnosti

Osnivač hanefijskog mezheba je Imam Ebu Hanifa en-Nu'man b. Sabit b. Zevti etTejmi el-Kufi. Rođen je 80/699. god. u Kufi, a umro 150/767. god. u Bagdadu. Po porijeklu je Perzijanac i živio je u prvoj generaciji poslije generacije tabi'ina. Neki ga ubrajaju u generaciju tabi'ina jer je zapamtio četvericu ashaba. Odrastao je u trgovačkoj porodici. Nakon nekog vremena bavljenja trgovinom, posvetio se vjerskim znanostima, naučio napamet cio K ur’ an, upoznao se sa tradicijom i u islamskom pravu dostigao visok stepen. O njemu je Imam Šafija rekao: “Nikoga nisam sreo upućenijeg u islamsko pravo od Ehu Hanife.” Drugom prilikom je rekao: “U poznavanju islamskog prava u poređenju sa Ebu Hanifom svi ostali su djeca.”

 

Ebu Hanifina pisana djela                                                                    

Ebu Hanifa ima više pisanih djela iz oblasti ‘ilmu–kelama: al-Fiqh al-akbar, zatim Musnad al-hadit, al-‘Alim wa al-muta ‘allim i ar-Radd ‘ala al-qadariyya. Iza sebe nije ostavio nikakvo određeno fikhsko djelo. Međutim, njegove diktate svojim učenicima sakupio je u jednu zbirku Imam Muhammed b. el-Hasan eš-Šejbani.

 

Ebu Hanifini učenici                                                                              

Ebu Hanifa je imao više učenika od kojih su najpoznatiji:               

Ebu Jusuf Ja'kub b. Ibrahim el Ensari el-Kufi (rođ. 113/731., umro 182/798. godine).

Muhammed b. el-Hasan eš-Šejbani (rođ. 132/749, umro 189/804. god).

Zufer b. el-Huzejl (rođ. 110/728., umro 158/775. god)

El-Hasan b. Zijad el-Lu'lu'i (umro 204/819. god)

 

Temelji hanefijskog mezheba i njegov način idžtihada

 

U svom izvođenju rješenja na osnovu slobodnog mišljenja, u okviru učenja Kur'ana i Sunneta, Ebu Hanifa se oslanjao na Kur'an, Sunnet, konsenzus mišljenja islamskih učenjaka (al-igma) , analogiju (al-qiyas), od više mogućih rješenja na ono koje je po njegovom mišljenju bilo najbolje (al-istihsan) , običaj (al-‘urf), mišljenje ashaba, na vjerozakon prethodnih objava i razne druge izvore.