Category: Fikh


Kakav je propis nošenja dresova??

Kakav je propis nošenje dresova koji na sebi imaju obilježja specifična za  nevjernike ili obilježja država kao Italija, Njemačka i sl. ili koji na sebi sadrže ispisana imena nevjernika?

 Odgovor:

1.Ako znakovi na dresovima sadrzavaju nevjernička obilježja vezana za vjeru, kao npr.krst i druga vjerska obilježja, onda nije dozvoljeno prodavati, niti kupovati niti nositi.

 

2.Ako su na dresovima ispisana nevjernička imena ili postoje slike tih igrača, i u tom je slučaju haram kao u prethodnom.

 

3.Ako znakovi na dresovima ne ukazuju niti na vjerska obilježja niti sadrže imena igrača nevjernika, nego se na njima nalaze znakovi određenih kompanija koje su u osnovi dozvoljene, onda u tome nema problema.

 

Fetava-l-ledžneti-daimeti, 24/24-25, u sastavu komisije Ibn Baz, Gudejan, Fevzan, Abdul Aziz Ali Sejh, Bekr Ebu Zejd.

Upitan je šejh Usejmin o ulasku nemuslimana u prostorije džamije zbog slušanja predavanja, pa je odgovorio:

“Da, to je dozvoljeno, jer u tome je velika korist i takvim postupkom on nimalo ne šteti džamiji. Kao što je dozvoljeno da nemusliman uđe u džamiju da popravi nešto u njoj od onoga što je pokvareno, tako mu je dozvoljeno i da uđe kako bi saslušao predavanje koje će mođda biti uzrokom da krene pravim putem. Dokaz dozvole ulaska i boravka nemuslimana u džamiji je postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kada je Sumamu b.Esala(zarobljenika) držao zarobljenog (privezanog) u džamiji.

El-Idžabat ala es'ileti-l-džalijat, 1/21-22

 

Sa arapskog preveo:Senad Muhić

Od Osmana b.Ebu Asa se prenosi da je kazao: „Posljednje što mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, oporučio jeste da za mujezina postavim osobu koja neće uzimati naknadu za učenje ezana.“ (Tirmizi)

Bilježi Ibn Hibban u Sahihu od Jahje Bekalija koji veli da je čuo nekog čovjeka kada je rekao Ibn Omeru: „Ja te volim u ime Allaha. A Ibn Omer njemu reče: “Ja tebe prezirem u ime Allaha. Kako to reče čovjek, ja tebe volim,a ti mene prezireš? Zato što uzimaš naknadu za učenje ezana“, reče Ibn Omer.

Islamski učenjaci su se razišli u tome da li je mujezinu dozvoljeno da za svoj rad prima plaću:

El-Hattabi kaže: “Prema stavu većine mezheba mujezinu je mekruh da za svoj rad uzima plaću.

Ševkani u djelu Nejlul-l-evtar veli da Ebu Hanife smatra da je muezinu haram uzeti naknadu za svoj rad.

Malik smatra da mu je to dozvoljeno.

Šafija smatra da je bolje da muezini budu oni koji dobrovoljno obavljaju taj posao i ne treba im za to davati naknadu, osim u situaciji kad nema onih koji će to dobrovoljno raditi. U tom slučaju se muezinu može dati plaća.

Ibnu-l-Arebi smatra da je ispravan stav onih koji smatraju da je dozvoljeno plaćanje imama, mujezina i svih drugih koji rade za dobrobit vjere i naroda, jer su i halife primale plaću za svoj rad.

Šejhu Ibn Bazu postavljeno je pitanje: Kod nas u jednom mjestu postoji stari običaj da žene oblače crnu odjeću, pa da li je to pohvalno ili pokuđeno?

 

Odgovor: http://www.binbaz.org.sa/mat/18559

 “Žena može da bira da li će joj odjeća biti crne, zelene, crvene ili neke druge boje. Ukoliko smatra da se oblačenjem crne odjeće približava Allahu Uzvišenom, u tom slučaju čini novotariju. Ukoliko smatra da joj crna bolje pristaje i da se njome više zaštićuje od pogleda muškaraca, ili iz razloga što je odjeća crne boje jeftinija,a ne zbog toga što je oblačenje crne odjeće ibadet, tada nema problema da je obuče. Ukoliko smatra da crna odjeća ima neku posebnost i da spada u ibadet, onda je to novotarija i takav postupak nije ispravan.Međutim, ukoliko se crna odjeća oblači zbog oponašanja određene grupe nevjernica ili žena koje čine novotarije, tada nije dozvoljena odjeća crne boje…“

U fetvama Stalne komisije stoji: „Odjeća žene ne mora da bude samo crne boje, nego joj je dozvoljeno da obuče odjeću bilo koje boje, a koja pokriva njena stidna mjesta i koja nije nije specifična za muškarce, te da nije uska tako da oslikava njene djelove tijela i da ne izaziva fitnu.“ (17/108)

Na drugom mjestu stoji:”Crna odjeća za ženu nije obavezna, i ona može da koristi bilo koju boju koja je specifična za žene, te koja ne privlači pozornost i koja ne izaziva fitnu.“

U hadisu koji prenosi Ibn Omer, stoji: “Ko obuče odjeću isticanja (na ovome svijetu), Allah će ga ogrnuti odjećom poniženja na Sudnjem danu.” U drugoj verziji stoji: “Potom će njime potpaliti vatru džehennemsku.” (Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže. Citirani hadis u različitim verzijama dobrim su ocijenili: imam Munziri, Iraki, Ibn Muflih, Busiri, Sehavi, Behuti, Adžluni, Albani. Imam Ševkani i Muhammed Han tvrde da su prenosioci ove predaje pouzdani. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 4/286 sa opaskama imama Irakija, El-Adabuš-šeraijje, 2/582, Misbahuz-zudžadže, 4/90, Nejlul-evtar, 2/111, El-Mekasidul-hasene, str. 668, Keššaful-kinaa, 1/381, Kešful-hafa, 2/362, Er-Revdatun-nedijje, 1/234 i 3/460, Sahihut-tergib, 2/480)

Imam Sefarini u svome komentaru na Gizaul-elbab, 2/161, kaže: “čovjek je obukao odjeću isticanja ako se njegova odjeća razlikuje od odjeće njegovih mještana.”

Imam Merdavi kaže: “Pogrdno je oblačiti odjeću isticanja ili odjeću koja se ne nosi u dotičnom podneblju.” (Vidjeti: El-Insaf, 1/473)
Imam Ševkani kaže: “Odjećom isticanja misli se na odjeću kojom čovjek odudara od odjeće drugog svijeta.” (Vidjeti: Nejlul-evtar, 2/111)
Hanefijski učenjak Ali Kari kaže: “Odjeća isticanja je, izmeðu ostalog, i odjeća kojoj se ljudi ismijavaju.” (Vidjeti: Merkatul-mefatih, 8/221)
Ibn Omer vidio je svoga sina koji je obukao pohabanu odjeću, pa mu je rekao: “Skini je, to je odjeća isticanja.” (Vidjeti: Telbisu Iblis, str. 174).

Ibn Muflih spominje nekoliko identičnih citata kojima hanbelijski učenjaci definišu odjeću isticanja, pa kažu: “Odjeća koja se razlikuje od odjeće koju nose ljudi u tvome podneblju”, “Odjeća po kojoj osoba biva prepoznatljiva kod ljudi”, “Odjeća koja nije poznata kod ljudi u tvom podneblju”, “Odjeća koja odudara od odjeće koju nose ljudi u tvojoj zemlji ili plemenu.” Nakon toga ovi učenjaci tvrde: “čovjek treba oblačiti ono što oblače drugi ljudi da ne bi upirali svoje prste u njega i ogovarali ga, pa će biti grješan kao i oni, jer ih je naveo na grijeh.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581, i El-Furua, 1/302).
Imam Ahmed vidio je na čovjeku crno-bijeli prugasti ogrtač, pa mu je rekao: “Skini to, i obuci ono što oblače ljudi u tvojoj zemlji.” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/581)
Ibn Abdil-Berr kaže: “Govorilo se: Jedi hranu koju poželiš, a odijevaj se kako ljudi žele (tj. kako se ljudi odijevaju).” (Vidjeti: El-Adabuš-šeraijje, 2/582)
Ibn Kajjim kaže: “Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, aludira da se čovjek treba odijevati kao što se odijevaju ljudi u njegovoj zemlji.” (Vidjeti: Haddus-sevb, str. 27, od šejha Bekra Ebu Zejda)

Brojni drugi učenjaci kada definišu “odjeću isticanja” kažu da je to odjeća kojom se osoba ističe meðu ljudima u podneblja u kojem boravi. (Vezano za ovaj smisao uporediti: Keššaful-kinaa, 1/381, Ed-Derari, 1/383 od imama Ševkanija, Er-Revdatun-nedijje, 3/460 i Avnul-mabud, 11/51)

Rekao je Ibn Kudame: „Za obaveznost džihada uslovljava se sedam uslova, a oni su:

1.da čovjek bude musliman,(el-islam)

2.da je punoljetan,(el-bulug)

3.da je razuman,(el-akl)

4.da je slobodan, tj.nije rob, (el-hurrijjetu)

5.da je muškarac,(ez-zukurijjetu)

6.da bude čist od mahana tj.da je sposoban,(es-selametu mine-d-dareri)

7.da posjeduje određenu količinu imetka koja mu je potrebna,(vudžudu-n-nefekati)

Islam, razum, i punoljetsvo su uslovi i za ostale propise, jer nevjernik nije pouzdan u džihadu, dok nerazumna osoba ne razumije značenje džihada, a malodobna nema čvrstu namjeru.

Prenosi si se od Ibn Omera, da je kazao: “Na dan Uhuda, kada mi je bilo četrnaest godina, predložio sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, da se borim, pa mi nije dozvolio.“

Kada je u pitanju uslov slobode, za to imamo dokaz u predaji gdje se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, prihvatao prisegu slobodnog na islam i na borbu, dok je od roba prihvatao samo prisegu na islam.

Peti uslov jeste da je muškarac, a dokaz tome je predaja od Aiše, u kojoj je upitala da li je ženama obaveza, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao: “Vama je obavezan džihad u kojem nema borbe, a to su hadždž i umra.“

A još tome treba dodati da žena nije sposobna za borbu zbog njene prirodne slabosti.

Šesti uslov je da bude sposoban, a taj uslov podrazumjeva da džihad nije obavezan bolesnoj i hromoj osobi, zbog ajeta: “Nije grijeh ni slijepom, ni hromom, ni bolesnom…“

Sedmi uslov jeste da posjeduje dovoljnu količinu imetka, a dokaz tome je ajet: “Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, a ni oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Poslaniku iskreni.“

Ako džihad bude u mjestu koje je udaljeno toliko da ne treba skraćivati namaz, onda mu se uslovljava da porodici svojoj ostavi onoliko imetka koliko bi im bilo dovoljno dok njega nema, zatim mu se u tom slučaju uslovljava da posjeduje oružje kojim će se boriti, a prevozno sredstvo mu nije uslov jer ne prelazi toliku razdaljinu nakon koje bi trebao skraćivat namaz.

A ako bi išao u borbu koja se nalazi na razdaljini gdje treba da skraćuje namaz, onda se uslovljava i prevozno sredstvo, zbog ajeta: “…ni onima kojima si rekao, kada su ti došli da im daš životinje za jahanje:Ne mogu naći za vas životinje za jahanje, pa su se vratili uplakani, tužni što ne mogu da ih kupe.“

(Izvor:El-Mugni, 9/197-198)

 

Rekao je imam Ševkani, Allah mu se smilovao: “Postoji mnogo stavova po ovome pitanju, ali najvažnija su tri:

1.Nije dozvoljeno slijeđenje ni u kome slučaju, nego je bavljanje idžtihadom obaveza svakom šerijatskom obvezniku. Ovo je stav zahirijskog mezheba, bagdadskih mu'atezila i jednog broja grupacije imamijja.[1]

Rekao je Ibn Hazm: “Svaka vrsta slijeđenja je zabranjena bez obzira da li se radilo o pitanjima tevhida, kadera, imana, svih vrsta ibadeta i propisa.“[2]

2.Slijeđenje je obaveza, a idžtihad nije dozvoljen.Ovo je stav haševijja i dr.

3.Idžtihad je obaveza svakom onome ko je sposoban da se time bavi i takvom nije dozvoljeno da slijedi drugog mudžtehida, dok je običnoj osobi koja nije sposobna da se bavi time, dozvoljeno da slijedi nekoga. Ovo je stav većina sljedbenika četiri mezheba.[3]

Dokazi sa treći stav su sljedeći:

1.Rekao je Uzvišeni: “Pitajte učene ako vi ne znate.“[4]

2.Koncenzus ashaba, a to se vidi iz činjenice da su njima obični ljudi dolazili i raspitivali se za neki propis, a niko ih zbog toga nije kritikovao.

3.Razumski dokaz koji se ogleda u tome da samo mali broj ljudi može dostići stepen idžtihada, pa ako bi se time obvezali svi ljudi, to bi bilo nemoguće za ostvariti, a Allah nikog ne opterećava preko njegovih mogućnosti.

Iz knjige:El-Kavlu-l-mufid fi hukmi-t-taklid, imam Ševkani, str.40-41

Sa arapskog preveo:Senad Muhić


[1] Vidi:El-Ihkam od Ibn-l-Hazma, 6/793; El-ihkam od Amidija, 3/170

[2] El-Ihkam, 6/861

[3] El-ihkam od Amidija, 3/170, El-Mustasfa 2/124

[4] Suretu-l-Enbija, 7

Definicija arbitraže u arapskom jeziku i pravnoj terminologiji

Ako pogledamo riječ tahkim u arapskom jeziku vidjet ćemo da dolazi iz korijena hakeme, a slova ha, kaf i mim daju jednu osnovu, a ona je prepreka.

A prepreka, kao značenje, se može naći i u drugim izrazima, poput:

          El-Hukm ili propis i presuda, jer je u presudi prepreka nepravde.

          El-Hikmet ili mudrost, a u mudrosti je prepreka neznanja.

          Ihkamuš-šej ili upotpuniti nešto, učiniti ga cijelokupnim, a u tome je prepreka krnjavosti i nepotpunosti.

A u pravnoj terminologiji možemo naći da su, na primjer, učenjaci hanefijskog mezheba definisali arbitražu u poznatoj Medželli kao „riječ o uzimanju zadovoljavajućeg sudije (hakima, arbitra) od strane dvije zavađene stranke kako bi presudio u njihovom slučaju i riješio spor i nesuglasice“.

 

Priroda i oblik arbitraže u islamskom pravu

Ovaj detalj se može sagledati kroz dvije tačke:

  1. Arbitraža je izgrađena na zadovoljstvu stranaka u sporu kao što je naglašeno u definiciji.
  2. Arbitraža ima sličnosti sa sudskom vlašću kao što ima sličnosti sa pitanjem punomoći, jer sudija u pitanju arbitraže sudi po onom što smatra da je istina i pravda a ne po onom što žele zavađene stranke. Isto tako u pitanju punomoći, sudija arbitraže je poput opunomoćenika i  ne može postati sudijom osim uz zadovoljstvo i punomoć zavađenih stranki.

 

Propis arbitraže u islamskom pravu

Većina islamskih učenjaka smatra da je arbitraža dozvoljena u islamu, a za to uzimaju dokaze iz Kur'ana, sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, predaja od ashaba, radijellahu anhum kao i određeni broj razumskih dokaza.

 

Mudrosti u propisanosti arbitraže

Osnovno mjesto u rješavanju sporova zauzima sudska vlast u islamskoj državi, a kako bi smo razumijeli mudrosti u propisanosti arbitraže u islamu moramo spomenuti neke posebnosti i osobine koje se ne mogu naći osim u njoj i to u većini slučajeva:

  1. Brzina rješavanja sporova, jer izabir sudije u arbitraži biva putem zavađenih stranki i normalno je da će prilikom izabira stranke koristiti najlakši put do rješavanja spora tako što će izabrati osobu koja je u stanju da to učini u što skorijem roku ili na licu mjesta, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.

A nešto poput toga je nepojmljivo u normalnim okolnostima ako predpostavimo da će se spor rješavati ispred sudije postavljenog od sudske vlasti u državi.

  1. Pružiti priliku zavađenim strankama da izaberu sudiju u kojeg imaju povjerenja.
  2. U arbitraži je preventiva neprijateljstva koje često biva rezultat traženja presude na sudu.
  3. Prilika da se riješi spor po sudu Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ovo je stvar koju danas mnogi muslimani na Zapadu zanemaruju, jer postojanje arbitraže može biti rješenje u veoma mnogo sporova među muslimanima koji žive u mjestima gdje nema šerijatskih sudnica tako što će im se presuditi po Allahovom zakonu i zakonu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

 

Sastavni dijelovi arbitraže

Učenjaci hanefijskog mezheba naglašavaju da arbitraža stupa na snagu nakon ponude jedne stranke i prihvatanja druge, ali pored toga postoje stvari koje su neminovnost ponude i prihvatanja poput postojanja zavađenih strana i postojanje teme arbitraže.

Shodno ovom možemo reći da se arbitraža sastoji od tri sastavna dijela (rukna):

          Dvije stranke ili zavađene strane uz postojanje sudije. Stranke se nazivaju muhakkimi ili oni koji traže sudiju radi presude, a sudija se naziva muhakkem ili kome je data pozicija sudije. Sudija se nekada zove i hakemom ili arbitrom.

          Realizacija ponude arbitraže na određenu temu i njeno prihvatanje.

          Tema arbitraže.

 

Uslovi ispravnosti arbitraže

Učenjaci su spomenuli nekoliko uslova za ispravnost arbitraže a najbliži dokazima i šerijatskim ciljevima su sljedeći:

          da arbitraža biva rješenje za određen i postojeći spor.

          da biva u krugu pitanja za koja šerijatski imamo pravo da postavimo arbitražni sud.

 

Područja primjene arbitražnog suda

Određivanje područja primjene arbitraže se vraća na prirodu prava oko kojeg je nastao spor, a učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da je neispravno dati općenitu dozvolu ili pak zabranu arbitraže u stvarima gdje učenjaci nisu složni da je arbitraža prihvatljiva, nego svaki spor se gleda kao zaseban slučaj, i mora biti po određenim pravilima. I ovo je ispravno mišljenje jer do nas nije došla dozvola arbitraže u svakom sporu osim u sporovima imovinske prirode, kao što nije došla zabrana arbitraže u svakom sporu osim u šerijatskim kaznama čije pravo se vraća Allahu Uzvišenom, tako da nije ostalo osim presuda za svaki spor posebno nakon istrage i sagledavanja situacije uz mogućnost postojanja indicija koje mogu uticati na dozvolu ili zabranu arbitraže u tom području.

Za primjer možemo navesti sljedeća područja:

          Područje imovinskih sporova u kojima ne postoji pravo Allaha Uzvišenog, jer arbitraža u šerijatskim kaznama čija priroda je samo Allahovo pravo nije dozvoljena.

          Područje bračnih sporova mimo razvoda braka, jer, ispravno je mišljenje da arbitraža nema uloge kod razvoda braka, u smislu da arbitražni sudija može rastaviti ženu od njenog muža.

 

Uslovi muhakkima ili zavađenih strana u sporu prilikom arbitraže

Uslove koje su spomenuli učenjaci možemo staviti u nekoliko tački:

          Da muhakkim posjeduje vlast (vilajet) nad sobom i svojim imetkom, i ovdje se govori o uslovljavanju razuma, punoljetstva, odraslosti i slobode.

          Da posjeduje pravo upravljanja svojom imovinom.

          Da je vlasnik prava oko kojeg se spori ili neko kome je data punomoć ulaska u spor.

          Da nije otpadnik od islama.

          Da je određena osoba tj. označena.

          Da je zadovoljan prijedlogom arbitraže.

 

Uslovi muhakkema ili arbitra

Islamski učenjaci su spomenuli nekoliko uslova koje arbitar mora ispuniti uz napomenu da dotični uslovi nisu uvijek tačka koncenzusa između njih, a veliki broj njih je uslovio uslove koje se mogu naći i kod kadije ili postavljenog sudije ispred sudske vlasti islamske države.

Za primjer imamo sljedeće uslove:

          Da bude određena osoba.

          Da zavađene strane budu zadovoljne s njim.

          Da on bude zadovoljan odlukom zavađenih strana kojom postaje arbitar.

 

Najpoznatije primjene arbitraže koje se spominju u šerijatskim tekstovima

          Arbitraža u ratu između muslimana i kjafira (nemuslimana).

          Arbitraža u pitanju određivanja nadoknade za zabranjeni ulov.

          Arbitraža pri nesuglasicama između supružnika.

 

Pribjegavanje arbitraži u vremenima nepostojanja šerijatskih sudnica

Slobodno se može reći da muslimani na Zapadu prilikom rješavanja svojih sporova imaju dva izbora: traženje presude u ovosvjetskim kjafirskim sudnicma u kojima se ne sudi po Allahovom zakonu ili da traže presudu u islamskom tahkimu ili arbitraži. I ovo nije samo vezano za muslimane na Zapadu, nego i za muslimane koji žive u zemljama islamskog svijeta kojima vlada sekularistički sistem koji šerijat i Allahov zakon smatraju ništavnim i bezvrijednim. I jedni i drugi ulaze u pitanje kako postupiti kada ne postoji šerijatska sudska vlast koja će im presuditi u njihovim sporovima.

Učenjaci su postavili pravilo koje glasi da „obaveznost sredstava dolazi sa strane obaveznosti ciljeva, jer ono čime obaveza ne može biti ostvarena i samo postaje obavezom“, u značenju da kada cilj bude obavezan u šerijatu kažemo da svako sredstvo koje vodi do tog cilja biva vadžibom ili obavezom kao i sami cilj.

Ako se vratimo na pitanje arbitraže vidjet ćemo da traženje presude u šerijatu i šerijatskom zakonu je obaveza tj. vadžib i veliki temelj od temelja vjere, ili cilj kako je već pomenuto u prošlom pravilu, a primjena ovog cilja i ove osnove i temelja u neislamskim zemljama se trenutno ne može ostvariti osim putem arbitraže koja je ovdje sredstvo do ovog cilja, pa zaključujemo da je arbitraža obaveza i vadžib jer sve ono bez čega obaveza ne može biti ostvarena i samo postaje obavezom.

O ovoj danas zapostavljenoj obavezi su govorili učenjaci prošlih stoljeća poput El-Džuvejnija u knjizi Gijasul-umem, kao i Es-Sivasi (hanefijski pravnik) kada je rekao: „A kada ne postoji sultan (vladar) niti njegova zamjena kao što je slučaj u nekim zemljama muslimana nad kojim su nadvladali kjafiri, poput sadašnje Kurtube u Magribu i Belensije (Valencija) i Abesinije (Biladul-habeše) u kojima su muslimani prihvaćeni uz uslov da se od njih uzima imetak; obaveza je nad muslimanima da se slože na jednoj osobi između njih kojeg će učiniti odgovornom osobom (valijom) koji će među njima odrediti sudije za sporove ili će on lično biti taj ko rješava sporove među njima…“. Slično tome je rekao i Ibn-Abidin (također, od učenjaka hanefijske pravne škole).

Iz govora učenjaka se jasno može prepoznati obaveza traženja presude po šerijatu pa makar se to radilo i o boravku i življenju van islamske zemlje, pa čak i u situacijama ne postojanja vladara, ili  postojanje vladara nevjernika ili vladara koji je zanemario i ukinuo uspostavu Allahovog zakona na zemlji.

I na kraju bih predložio našim uvaženim daijama, profesorima i ljudima od ilma da se aktiviraju na ovom polju putem održavanja predavanja i kurseva na temu arbitraže, pisanjem članaka, prevođenjem knjiga, podučavanjem braće i sestara ovoj alternativi koja je rješenje za mnoge naše probleme, kao što bih savjetovao moju braću i cijenjene sestre da traže i žele Allahov propis i presudu kao i propis i presudu Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

 

Prof.Senad Crnkić

Pisanje završeno u četvrtak nakon sabah namaza

21.02.13 ili 11 rebiu-l-ahir 1434 h.

 Poglavlje : Džihad postoje obavezan u tri slučaja:

1.Kada se dvije vojske sukobe i bojni redovi suoče, zabranjeno je onome ko se nađe tu da napusti bojni red, i obaveza mu je da ostane, zbog riječi Uzvišenog : “O vjernici, kad se sa kakvom četom sukobite, smjeli budite i mnogo Allaha spominjite…”(El-Enfal, 45)

I zbog riječi: “Strpljivi budite, jer Allah voli strpljive.” (El-Enfal, 46)

I zbog riječi: “O vjernici, kada se sa nevjernicima sukobite, leđa im ne okrećite, jer onaj ko im tada leđa okrene-osim onog koji se povuče s namjerom da se ponovo bori ili drugoj četi pristupi-vratiće se natovaren Allahovom srdžbom…”(El-Enfal, 15-16)

2.Kada nevjernička vojska napadne određeno mjesto, obaveza je pojedinačna onima koji su u tom mjestu da se bore.

3.Kada vođa muslimana zatraži i naredi određenoj grupi ljudi da krenu u boj, obaveza im je da se odazovu, zbog riječi Uzvišenog: “O vjernici , zašto ste oklijevali  kada ste u boj na Allahovom putu pozvani, kao da ste za zemlju prikovani.”(Et-tevba, 38), te ajet koji dolazi poslije.

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: “Kada se od vas zatraži da u boj idete, odazovite se.”

(Ibn Kudame, El-Mugni, 9/197)

PITANJE:

Kada je u pitanju stjecanje znanja, pozivanje ka Allahu i džihad na Allahovom putu, neki omladinci ostaju zbunjeni jer ne znaju čemu dati prednost, odnosno koju od navedenih stvari treba staviti na prvo mjesto?

Odgovor:

Traženje znanja i islamski poziv nisu u oprečnosti, jer je moguće da ih čovjek objedini tako da istovremeno bude tragalac za znanjem i pozivalac ka Allahu, dž.š. Zapravo, svaki tragalac za znanjem obavezan je da ujedno bude i pozivalac ka Allahu, jer djelovanje na polju islamskog misionarstva je jedan od plodova znanja. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Prenesite od mene, pa maker i jedan ajet.” l Ukoliko poznaješ barem jedno šerijatsko pitanje, pozivaj ka Allahu s tim što znaš, jer je ono dio Allahovog šerijata.

Što se tiče davanja prednosti znanju nad džihadom ili džihadu nad znanjem, ovo se razlikuje shodno sljedećem:

prvo: shodno različitosti njihovog statusa,

drugo: shodno različitosti osoba.

Različitost njihovog statusa znači: ukoliko je u datom momentu traženje znanja obaveza, a džihad dobrovoljan, onda nema sumnje da je obaveza dati prednost traženju znanja, jer je ta obaveza strogog karaktera. Ukoliko je, pak, džihad stroga obaveza, a traženje znanja dobrovoljno, onda nema sumnje da se prednost daje džihadu, zato što je on stroga obaveza. Medutim, ukoliko su i traženje znanja i džihad obavezni, ili su oboje dobrovoljni, čemu onda dati prednost?

Ovo se odnosi na drugu spomenutu stvar, a to je različitost osoba. Nekim ljudima bolje je da prednost daju džihadu, a nekima traženju znanja.

Čovjeku koji je jak, hrabar, odvažan i poznaje savremene načine ratovanja, a s druge strane slabije pamti i teže shvata, kažemo: Džihad je za tebe bolji.

Medutim, čovjeku koja je sušta suprotnost prethodnome, dakle, niti ima jako tijelo niti poznaje načine ratovanja, ali je vrlo oštrouman i inteligentan te dobro pamti i shvata – kažemo da treba dati prednost znanju, jer za svaku situaciju postoje posebni propisi.

Da rezimiramo: Znanje i poziv ka Allahu nisu u suprotnosti jedno s drugim. Poziv je plod znanja, a objediniti i traženje znanja i djelovanje na polju pozivanja u Allahovu vjeru, označava potpunost znanja. Što se tiče znanja i džihada, na njih gledamo dvojako. Ukoliko je jedno od njih obavezno, a drugo dobrovoljno djelo, prednost bez sumnje dajemo onome koje je obavezno. Ukoliko su oba obavezna ili oba dobrovoljna djela, onda to gledamo na drugi način: shodno sposobnostima i afinitetu svakog čovjeka, jer se ljudi u tom pogledu međusobno itekako razlikuju.

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin