Category: Fetve


Islamski učenjaci su složni da u kufr ( nevjerstvo)ulaze djela poput dove upućene nekom drugom mimo Allaha, prinošenje žrtve nekom drugom mimo Allaha, izigrivanje sa vjerom, psovanje i vrijeđanje i omalovažavanje vjere i sl.

Međutim, osobu koja je džahil (neznalica) ili  to radi slijedeći nekoga, tj.mukallid je po tom pitanju nećemo odmah proglašavati nevjernikom, nego mu prvo treba pojasniti, jer možda ne zna propis određenog djela.Zato ne treba žuriti sa proglašavanjem pojedinca nevjernikom dok mu se ne priloži dokaz, pa ako mu se dostavi dokaz i on i dalje nastavi sa činjenjem tog djela, onda takva osoba postaje nevjernik, jer nakon toga nema opravdanja.

Šejh Salih Fewzan, el-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimmme, 2/306

Odgovor na ovo pitanje se detaljno dijeli na tri skupine:

1.Čovjeku koji ima veliko znanje i sposonost za idžtihad, u smislu da je ispunio sve uslove da bi se bavio idžtihadom, nije dozvoljeno da slijedi određeni mezheb, nego se mora direktno koristiti Kur'anom i hadisima. Ovaj stepen nisu postigli osim veliki imami,  kao što su imami četiri mezheba i drugi koji su bili na stepenu idžtihada.

2.Čovjeku koji se bavi istraživanjem i učenjem šerijatskog znanja i nije dosegao stepen idžtihada, nije problem da se pripisuje odrežđenom mezhebu, kao npr.  hanbelijskom, hanefijskom, šafijskom ili malikijskom, međutim treba da prilikom slijeđenja određenog mezheba poznaje i radi po dokazu koji je koristio taj imam ili neki drugi. Dakle, treba da slijedi na osnovu dokaza.

3.Na običnom čovjeku je  da slijedi  jedan od četiri mezheba i da pita učene u koje ima povjerenje i da uzima ono što mu taj učeni kaže. Takva osoba mora da slijedi nekog jer ukoliko ne bude tako radio, skrenuće sa pravog puta.

Dakle, ljudi se dijele po ovom pitanju na tri skupine:

1.El-mudžtehidu-l-mutlak, tj.onaj ko se bavi općim idžtihadom i njemu nije dozvljeno da slijedi.

2.Mudžtehidu-l-mezheb, tj.onaj koji je mudžtehid u okviru određenog mezheba i njemu je dozvoljeno da slijedi, međutim treba da slijedi uz dokaz.

3.Osoba koja nije sposobna da se bavi ni jednim od ovog dvoga je obavezna da slijedi učene, poput imama četiri mezheba, te da pita one u koje ima povjerenje i da uzima ono što mu oni odgovore.

Šejh Salih Fewzan, el-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimme, 2/254-255

 

Ko umre kao nevjernik ili mnogobožac, mi ćemo se prema njemu ophoditi kao prema nevjerniku,tako što mu nećemo klanjati dženazu, niti ćemo ga gasuliti, niti ćemo ga ukopati u muslimansko mezarje, niti će ga njegova rodbina koji su muslimani naslijediti.A što se tiče pitanja ko će u džehennem, a ko u džennet, to je u Allahovim rukama.Možda se takva osoba pokajala prije smrti, a da mi to i ne znamo.Dakle, prema njemu ćemo se ophoditi kao prema nevjerniku, a njegov status na onome svijetu je u Allahovim rukama.

Šejh Salih Fewzan, el-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimme, 2/229-230

 

Ukloniti zlo rukom (silom) imaju pravo samo oni koji imaju određenu vlast.Ukoliko svakom pojedincu dopustimo da zlo koje vidi uklanja rukom, da razbija stvari, udara ljude, onda ćemo na dunjaluku imati haos i nesigurnost.Islam ne želi haos, nego želi da stvari funkcionišu na najbolji način i bori se za jedinstvo.

 

Šejh Salih Fewzan, el-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimme, 2/190-191

 

 

Najmanje čime se mogu opisati jeste haridžizam.

Međutim, ukoliko to smatraju dozvoljenim onda su oni nevjernici.Ukoliko smatraju da za takve postupke imaju sevap i da je to borba na Allahovom putu, onda su oni u zabludi i njihov pravac jje pravac haridžija.

Takvim postupcima se čini nered na zemlji i uništavaju se imanja, te se čini nasilje prema onnima koji su nevini i zastrašuju se muslimani.

Takvi postupci su gori od postupaka haridžija.Haridžije su izlazile na bojno polje i tamo se borili.

 

Šejh Salih Fewzan, el-idžabatu-l-muhimme fi -l-mešakili-l-mulimme, 1/58

 

USLOVI ZA ISPRAVNOST DžIHADA

 

Uslovi za ispravnost džihada su poznati, a to je da muslimani posjeduju snagu kojom se mogu suprostaviti neprijatelju.Ukoliko ne posjeduju snagu i mogućnosti, onda im džihad nije obavezan.

Poslanik sallallahu alejhi ve selleme i ashabi  su živjeli u Mekki prije hidžre i nije im bio propisan džihad upravo zbog toga što nisu bili snažni.

Također, jedan od uslova za džihad je da on bude pod vođstvom vladara.On je taj koji naređuje i organizira borbu.Organizovanje džihada nije u nadležnosti pojedinaca ili određenih grupa koje idu da se bore, a pri tome nisu dobile dozvolu od muslimanskog vladara.

Šejh Salih Fewzan, El-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimme, 1/55

 

Džihad naukom ima prednost, jer čovjek mora da stekne znanje koje će mu pomoći da ustraje u svojo vjeri.Uzvišeni veli:”Znaj da nema boga osim Allaha! Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i vjernice! Allah zna kud se krećete I gdje boravite.”(Muhammed, 19)

U ovome ajetu je na prvom mjestu spomenuto znanje, pa tek onda riječi i djela.

Nakon toga dolazi oružana borba koja treba počivati na znanju, a ne na neznanju i greškama.

Šejh Salih Fewzan, El-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimme, 1/44

Ukoliko oni prema nama čine dobročinstvo, mi ćemo im uzvratiti, kao što kaže Uzvišeni:”Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere I koji vas I zavičaja vašeg ne izgone-Allah, zaista, voli one koji su pravični.”(El-Mumtehana, 8)

Dakle, ukoliko nam dobro učine i mi ćemo njima, kao npr,ukoliko nam poklone nekakav poklon i mi ćemo njima, jer se prenosi da je Poslanik,  sallallahu alejhi ve selleme, primao poklone od nemuslimana.

Šejh Salih Fewzan, El-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimme, 1/42

Suđenje po zakonu koji nije Allahov?

 

Ovo je pitanje pojašnjeno od strane islamskih učenjaka i nevjernik je onaj ko sudi po nekom drugom zakonu,ukoliko je ubjeđen da je to dozvoljeno ili da je taj zakon bolji od Allahovog ili da je na istom nivou ili da prilikom suđenja čovjek ima pravo da izabere ono što želi.

Međutim,ukoliko je ubjeđene da mu je obaveza da sudi po šerijatu i da je on istina,a sve drugo neistina i presudi po drugom zakonu po određenom pitanju zbog toga što mu neko ponudi mito ili zbog nekih svojih ličnih prohtjeva,onda je to veliki grijeh koji ne izvodi iz vjere.Ovo je detaljno pojašnjenje ovog pitanja.

 

Šejh Salih Fewzan, el-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimme 1/36

 

To nije dozvoljeno iz razloga što se time proizvodi zlo i ruši muslimanska zajednica, te se tim postupkom uzrokuje mržnja prema muslimanskim predstavnicima i obrnuto, što može dovesti do nepokornosti predstavniku muslimana i do prolijevanja krvi, te ostalih posljedica koje nisu za pohvalu.

Ukoliko neko ima kakvu kritiku, onda je treba uputiti tajno, bez obzira da li se to radilo usmenim ili pismenim putem ili da se o tome obavijesti onaj ko sa predstavnikom muslimana ima kontakt, pa da mu on to dostavi.

Dakle, ne treba da bude javno, kao što se navodi u hadisu:”Ko bude želio da posavjetuje vladara, neka to ne čini javno…”(Bilježi ga Ibn Ebi Asim, a ispravnim ga je ocijenio Albani)

 

Šejh Salih Fewzan, el-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimme, 1/11

 

Sa arapskog preveo:Senad Muhić