Category: Akida-Tewhid


Namaz iza novotara u vjeri?

Rekao sejh Abdul Aziz Radžihi u svome komentaru na tahavijsku akidu: “Postoje tri vrsta imama:

Prva vrsta je onaj čije stanje ne znamo, i namaz iza takvog je dozvoljen po koncenzusu uleme i nije uslov da ga pitamo kakvo uvjerenje ima.

Druga vrsta je onaj ko čini novotariju ili grijeh i poziva u njega. O takvom ulema kaže:Ako poziva u novotariju neće se klanjati iza njega, a ako ne poziva klanjat će se. A ISPRAVNO JE DA JE   IZA TAKVOG ISPRAVAN BEZ OBZIRA POZIVAO ILI NE , OSIM U SLUČAJU KADA GA TA NOVOTARIJA IZVODI IZ VJERE.

 Treće stanje je stanje imama koji je počinio jasan kufr-NEVJERSTVO  i iza takvog nećemo klanjati.

Ukoliko ga njegova novotarija ne izvodi iz vjere postoji razilaženje, ali je ispravno da se klanja iza njega zbog hadisa: “KLANJAT ĆE VAM IMAMI, PA AKO POSTUPAJU ISPRAVNO I I VI I ONI IMATE NAGRADU, A AKO POSTUPAJU NEISPRAVNO, VI IMATE NAGRADU A NJIMA JE GRIJEH.(Buhari)..”

(El-Hidajetu-r-rabbanijje fi šerhi-l-akideti-tahavijje, 1/534-535)

Značenje riječi: La ilahe illellah

 

Te riječi znače: Niko, ni na nebesima, niti na Zemlji, ne zaslužuje da se istinski obožava osim Allah jedini koji nema sudruga.

To je zbog toga što postoji mnogo lažnih božanstava koji se obožavaju, ali se jedino Allahu, koji nema sudruga, istinski ibadet čini.

 

Rekao je Uzvišeni: ”To je zato što je Allah istina, a oni kojima se oni, pored Allaha, klanjaju su lažni, i zato što je Allah uzvišen i velik.” (Sura El-Hadždž, 62)

 

A kelimei šehadet ne znači da nema tvorca osim Allaha, kao što misle neki koji znanja nemaju, jer su i nevjernici iz plemena Kurejš, oni među koje je poslan Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, priznali Allaha kao stvoritelja i upravitelja, ali su i pored toga negirali da se ibadet treba činiti samo Allahu jednome, koji nema sudruga.

O njima Allah Uzvišeni veli: “Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno!” (Sura Sad, 5)

 

Oni su iz ovih riječi razumjeli da one poništavaju svaki ibadet upućen nekome drugom mimo Allahu i da ograničavaju ibadet samo Allahu, a oni nisu željeli to, pa se iz tog razloga Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, borio protiv njih, sve dok ne bi posvjedočili da nema drugog boga osim Allaha i dok ne bi postupali po onome što te riječi zahtijevaju, a to je činjenje ibadeta samo Allahu jednome, koji nema sudruga.

 

Ovim se poništava ubjeđenje onih koji u ovo vrijeme obožavaju kaburove i njima sličnih, a to je da riječi la ilahe illellah znače priznanje da Allah postoji, da nema drugog tvorca osim Njega, i da je On u stanju da stvara i slično tome, te da je onaj ko ima takvo uvjerenje postigao ispravno vjerovanje, pa makar  ibadet činio nekome drugom mimo Allahu, dozivao mrtve, približavao se njima raznim zavjetima, činio tavaf oko njihovih kaburova ili činio teberruk sa njihovim turbetima.

 

Nevjernici plemena Kurejš su znali da iz riječi la ilahe illellah proizilazi ostavljanje ibadeta nekome drugom pored Allaha i da se ibadet može činiti jedino i samo Njemu.

 

Da su oni kazali te riječi, pa i pored toga nastavili sa obožavanjem kipova upali bi u kontradiktornost sa samim sobom, a oni su se sustezali od kontradiktornosti.

S druge strane, danas, obožavaoci kaburova ne prezaju i ne sustežu se od te ružne kontradiktornosti. Oni govore la ilahe illellah, a zatim poništavaju te riječi svojim upućivanjem dove mrtvim evlijama i dobrim ljudima, te približavanjem njihovim kaburovima kroz razne vidove ibadeta.

Pa teško onome od koga su Ebu Leheb i Ebu Džehl bili učeniji po pitanju značenja riječi la ilahe illellah.

 

Preneseno je mnogo hadisa koji pojašnjavaju da riječi la ilahe illellah znače odricanje od ibadeta bilo kome drugom pored Allaha, poput raznih zagovornika i kumira, te da znače izdvajanje samo Allaha u ibadetu.

 

Ovo je uputa i istinita vjera sa kojom je Allah poslao poslanike i zbog koje je objavio knjige.

 

A ukoliko bi neko kazao la ilahe illellah, ne poznavajući značenje tih riječi i ne praktikujući ono što iz njih proizilazi ili ukoliko bi samo tvrdio da je pripadnik tevhida, a ne bi znao njegovo značenje, nego bi činio ibadet nekome drugom pored Allaha, kao npr. upućivanje dove nekome, strahopoštovanje, prinošenje žrtve, zavjetovanje, traženje  pomoći ili oslanjanje na nekoga drugog osim na Allaha, te mnoge druge vrste ibadeta, to bi onda poništilo njegov tevhid i on bi postao mušrik.

 

Rekao je Ibn Redžeb: “Doista, srčana potvrda značenja riječi la ilahe illellah i iskreno vjerovanje u njih podrazumijeva da se u srcu učvrsti spoznaja da je samo Allah bog, kroz  Njegovo slavljenje i veličanje, ljubav I strahopoštovanje, nadu i poštivanje, te oslanjanje na Njega.

Srce treba da bude ispunjeno time i treba da zanegira svako drugo božanstvo mimo Allaha.

Ukoliko se to desi, onda u srcu neće ostati ni ljubav, a ni želja za nečim drugim, osim za onim što Allah voli i traži, i time se negiraju sve strasti kojima duša teži, njeni prohtjevi i šejtanska došaptavanja.”

 

Pa ko zavoli nešto i pokori mu se, te na tim temeljima zasniva svoju ljubav i mržnju, onda je to njegov bog, a ko ne bude volio i mrzio samo zbog Allaha, te ko bude nekome prijetelj ili neprijatelj samo zbog Njega, onda je Allah njegov istinski bog, a ko bude volio i mrzio zbog strasti, pa na tim temeljima imao prijatelje ili neprijatelje, onda je strast njegovo božanstvo, kao što Uzvišeni veli: “Jesi li vidio onoga koji je svoju strast za svog boga uzeo.” (Sura El-Furkan, 43)….

 

Tevhid je obožavanje samo Allaha koji nema sudruga i to je bila vjera svih poslanika, bez izuzetka, te vjera osim koje nijednu drugu Allah Uzvišeni neće prihvatiti.

Nijedno djelo koje bude urađeno nije ispravno bez tevhida.

Dakle, tevhid je temelj na kojem se sve drugo gradi i ako on ne postoji, nijedno djelo neće od koristi biti, nego naprotiv, biće ništavno i ibadet neće biti ispravan osim sa njim.

 

Podjela tevhida

 

Tevhid se djeli na tri dijela:

 

1.Tevhidu-r-rububijje

2.Tevhidu-l-esmai ve-s-sifati

3.Tevhidu-l-uluhijje

 

 

1.Tevhidu-r-rububijje

 

Tevhidu-r-rububijje je priznanje da je samo Allah Gospodar svjetova, Onaj koji ih je stvorio i opskrbio.

Ovu vrstu tevhida su priznali i prvi mnogobošci.

Oni su svjedočili da je Allah jedini Tvorac, Vlasnik, Upravitelj, Onaj koji život i smrt daje i da On u tome nema sudruga.

Rekao je Uzvišeni: “A da ih upitaš: Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio? – sigurno bi rekli: Allah! Pa kuda se onda odmeću?” (Sura El-Ankebut, 61)

Ali i pored toga, ovakvo priznanje ih nije uvelo u Islam i nije ih spasilo vatre, te nije zaštitilo njihovu krv i imetak, jer nisu potvrdili tevhidu-l-uluhijje, nego su, naprotiv, smatrali da Allah ima sudruga u ibadetu, tako što su neke od tih ibadeta činili nekome drugom pored Njega

 

2.Tevhidu-l-esmai ve-s-sifat

 

Tevhidu-l-esmai ve -s-sifat znači vjerovanje da Allah posjeduje biće koje ne sliči drugim bićima, svojstva koja niko drugi nema, te da Njegova imena  jasno, bez bilo kakve sumnje, ukazuju na osobine potpunosti koje posjeduje, kao što Uzvišeni veli: “Njemu ništa nije slično i On sve čuje i vidi.” (Sura Eš-šura, 11)

 

Tevhidu-l-esmai ve-s-sifat također znači i potvrđivanje onoga što je Allah u svojoj Knjizi za sebe potvrdio, te ono što je potvrdio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, onako kako Njemu dolikuje, bez bilo kakvog poređenja, poistovjećivanja, negiranja i iskrivljavanja, te pogrešnog tumačenja ili određivanja kakvoće. Mi ne trebamo pokušavati našim srcima, ni u mislima, a ni našim jezicima da poistovijetimo i uporedimo neko od Allahovih svojstava sa svojstvima stvorenja.

 

 

 

 

 

 

 

3.Tevhidu-l-uluhijje

 

To je tevhid ibadeta (potpune pokornosti Allahu), a podrazumijeva izdvajanje samo Allaha Uzvišenog u svim vidovima ibadeta koji su nam naređeni, kao što su dova, strah, nada, oslanjanje, želja, strahopoštovanje, poniznost, povratak Allahu, traženje pomoći u nevoljama, prinošenje žrtve, zavjet i druge vrste ibadeta koje nam je Allah naredio.

Dokaz tome je ajet u kojem Allah Uzvišeni veli: “Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (Sura El-Džin, 18)

 

Dakle, čovjek ne treba da čini ibadet nikome osim Allahu, ni meleku, ni poslaniku, ni nekom dobrom evliji, niti bilo kome od stvorenja. To je zbog toga što ibadet neće biti ispravan osim ako se ne bude činio Allaha radi, pa onaj ko neki od tih ibadeta bude činio nekome drugom pored Allaha, učinio je veliki širk kojim se poništavaju sva djela koja je uradio.

 

Rezultat ove vrste tevhida jeste: Odricanje od ibadeta bilo kome drugom osim Allahu, te prilazak Allahu srcem i ibadetom. Nije dovoljno u tevhidu  samo puka tvrdnja ili  izgovaranje riječi šehadeta, a da se pri tome ne napusti vjera mnogobožaca i ono što oni rade poput dove nekome drugom mimo Allahu, kao npr. mrtvacima i tome slično, te traženje od njih da se zagovaraju kod Allaha (čine šefat) kako bi se otklonila šteta ili zamjenila, te traženje pomoći, kao i mnoge druge radnje koje sadrže širk, a koje negiraju tevhid u potpunosti.

 

Ostvarivanje tevhida biva tako što se spozna njegova stvarnost i tako što se postupa po tome i znanjem i djelom, a to se ostvaruje tako što duša i srce požurivaju ka Alahu, uz strah i nadu, kroz povratak Njemu i oslanjanje na Njega, činjenje dove i iskrenost, slavljenje i poštivanje, te veličanje i pokornost.

Općenito, u srcu roba ne treba da bude ništa za nekog drugog osim za Allaha Uzvišenog, niti želja za onim što je Allah zabranio poput raznih postupaka koji sadrže širk, novotarija, malih i velikih grijeha, niti mržnja prema onome što je On naredio.

Ovo sve je, ustvari, stvarno i ispravno značenje tevhida i riječi la ilahe illellah…..

Rekao je Uzvišeni: ”Reci: Ja vam ne govorim  da su kod mene Allahove riznice niti vam kažem da znam  gajb (nevidljivo).”

(El-An’am,50)

Kaže Imam Taberi u svome tefsiru  tumačeći ovaj ajet: ”Ja ne kažem vama da znam skrivene stvari. Njih zna samo Allah kojem ništa nije skriveno.(Tefsiru Taberi, devet tom, str.255)

Bilježi Imam Ahmed: “Kada je umro Osman b.Ma'zun, došao je Poslanik ,a neko je rekao: Neka je Allahova milost na tebe o Osmane, Allah te je počastio. Pa mu Poslanik reče: A otkud znaš da ga je Allah počastio, njemu je  do[la smrt, a ja se nadam da će ga zadesiti dobro, a tako mi Allaha, ja sam poslanik, pa ne znam šta će biti sa mnom.”

Ovaj hadis bilježi i Buhari u poglavlju o dženazama.

Rekao je Uzvišeni: “Reci:Ja ne mogu ni samom sebi nikakvu korist pribaviti, niti štetu otklonti, biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne (gajb) stekao  bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene.”(El-Araf,188)

Rekao je Imam Taberi tumačeći ovaj ajet: “Reci o Muhammede, ja nisam u stanju dobro sebi nikakvo pribaviti niti sam se u stanju zaštititi od zla koje me zadesi.” (Tefsiru Taberi, desti tom, str.615)

Zaklinjanje Kur'anom DA ili NE?

Hvala onome koji je u Jasnoj knjizi kazao: “Pitajte učene ako vi ne znate,” (En-Nahl, 43) i neka je blagoslov na onoga koji je kazao: “Učenjaci su nasljednici poslanika. Poslanici u nasljedstvo nisu ostavljali ni zlatnike ni srebrenjake, već su ostavljali znanje, pa ko ga uzme, uzeo je nešto vrlo vrijedno.”

A zatim:

Imam Buhari i Muslim bilježe od Alije da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao:”“Pojaviće se u zadnjem vremenu ljudi, mladi, a bezumni, govoriće jezikom najboljih stvorenja, učiće Kur'an ali on neće prelaziti njihove vratove, izlaziće iz vjere kao što strijela izlazi iz luka.” (Ovo je Muslimova verzija)

Grupacija haridžija se pojavila  krajem vladevine pravednih halifa, u vrijeme Alije. On su se borili i ratovali protiv njega, međutim on ih je pobjedio u bitci kod Nehrevana.

Neka od najistaknutijh haridžijskih uvjerenja:

1.Pretjerano bavljenje proglašavanjem muslimana nevjernicima. Rekao je Ibn Tejmijje u djelu Medžmu'u-l-fetava (35/100): “Zanimane neznalica za proglašavanje  islamskih učenjaka nevjernicima je jedno od najvećih zala, a to  vuče korijene od grupacije haridžija i rafidija  koji su prvake muslimana proglašavali nevjernicima zbog toga što su smatrali da je ono što rade greška.”

2.Smatranje da čini grešku i da nije upravu svako onaj ko se sa njima ne slaže, bez obzira na kojem stepenu učenosti bio.

Šejh Nasir Akl u svojoj poslanici o haridžijama na stranici 32 spominje da je jedno od svojstava haridžija to da se uzdižu nad učenjacima.

3.Borba protiv muslimanskih vladara.

Prve haridžije su se borile protiv halife Alije, a nakon toga i protiv halifa iz dinastije Emevija, što je prouzrokovalo ubijanje mnogih muslimana…

 U posljednje vrijeme pojavile su se skupine koje imaju malo znanja, a koji su slični haridžijama u nekim uvjerenjima:

1.Žurba u proglašavanju muslimana nevjernicima, mada je poznato da se time ne smije baviti osim dobro upućeni u nauku…

2.Ponižavanje i pronalaženje mahana učenjacima, te poziv da se ne uzimaju njihovi stavovi…

 

 

Preveo:Senad Muhić

Izvor:Davabitu tekfiri-l-muajjen

Pisac:Šejh Abdullah b. Abdu-l-Aziz El-Džibrin

Vrijednost knjige:Knjigu su pohvalili i predgovor napisali uvaženi šejhovi Abdullah b-Abdu-r-Rahman El-Džibrin i Abdu-l-Aziz b. Abdullah Er-Radžihi, a knjiga je također pročitana i pred šejhom Abdurrahmanom Berrakom.

 

1.Tevba-pokajanje

Dokaz tome su ajeti koji govore da o tome da onaj koji se pokaje neće biti kažnjen džehennemom, kao što se to naglašava u 60. ajetu sure Merjem i 160. Ajetu sure El-Bekare.

2.Istigfar- traženje oprosta

Ukoliko se tevba u šerijatskim tekstovima spomene pojedinačno onda ona obuhvata i istigfar i obrnuto, a ukoliko se spomenu oba izraza onda istigfar znači traženje zaštite od zla koje se desilo, dok tevba znači povratak i traženje zaštite od loših postupaka kojih se osoba boji u  budućnosti.

3. Činjenje dobrih djela.

Jedno dobro djelo se vrijednuje deset puta, dok se jedno loše djelo broji samo kao jedno, pa teško onome čijih loših djela bude više nego dobrih.

4.Ovosvjetske nedaće

Dokaz ovome jeste hadis kojeg bilježe Buhari i Muslim, a u kojem se spominje da čovjeka neće zadesiti ni ubod trna, a da mu Allah zbog toga neće oprostiti grijehe.

5.Kaburski azab- kazna može biti razlog zbog kojeg čovjek biva pošteđen džehennema.

6.Činjenje dove i traženje oprosta za umrlu osobu.

7.Poklanjanje sevapa umlrloj osobi kao što su sevapi od sadake, učenja Kur'ana, hadždža i tome slično.

8.Teškoće na Sudnjem danu

9.Zagovaranje onih kojima bude šefat dozvoljen.

10.Oprost Allaha bez bilo čijeg zagovaranja.

Rekao je imam Tahavi :

ونُسَمِّي أهل قِبلتنا مُسلمين مؤمنين ، ما داموا بما جاء به النبي صلى الله عليه وسلم مُعْتَرِفِين ، وله بِكُلّ ما قاله وأخبر مُصَدِّقِين.

“Pripadnike naše kible nazivamo muslimanima vjernicima, sve dok priznaju ono što je preneseno od Poslanika i dok čvrsto vjeruju u sve ono o čemu nas je on obavjestio.”

 

 Tumačeći ove riječi imam Ibn Ebi-l-Izz veli: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme :

من صلى صلاتنا واستقبل قبلتنا وأكل ذبيحتنا فهو المسلم له ما لنا وعليه ما علينا.

‘Ko klanja namaz kao što ga mi klanjamo, i okreće se prema našoj kibli i jede ono što mi koljemo, takav je musliman, njemu pripada ono što i nama pripada i ima obaveze koje i mi imamo.”

 

 Dalje kaže: “Ovim govorom šejh (Tahavi) želi da ukaže da su iman i islam jedna cjelina i da čovjek ne izlazi iz okvira Islama zbog grijeha kojeg čini sve dok ga ne ohalali. A pod izrazom “pripadnici kible” se smatraju oni koji se pripisuju Islamu i koji se okreću prema kibli, pa makar bili i od sljedbenika strasti (ehlu-l-heva) ili griješnici, ukoliko ne negiraju ono sa čime je došao Poslanik.”

 

 

 (Šerhu-l-akideti-t-tahavijjeti, 2/477)

U ime Allaha Milostivog Samilosnog! Hvaljen neka ja Uzvišeni Allah, koji nas je na pravi put izveo. Mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio. I neka je mir i spas na Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svjedoka i donosioca radosne vijesti, onoga koji opominje i upućuje da se u Allaha i Poslanika Njegova vjeruje. Od temeljnih stvari i osnovnih ciljeva vjere islam je zajedništvo muslimana. Na to upućuju kura'nski ajeti i sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Allah, džellešanuh: ”Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Prijevod značenja Ali-‘Imran, 103.) Kaže Ibnu Džerir u tefsiru ovog ajeta: ”Želi se time reći: Držite se čvrsto Allahove vjere koju ste obavezni slijediti i ispunite obavezu koju ste dužni ispuniti, a to je zajedništvo i zbližavanje na istini u potpunoj predanosti Allahovim naredbama”. (Džami'a al-Bejan: 4-39.) A zabranjeno je da se razjedinjujemo, jer kaže Allah, džellešanuh: ”Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili.” (Prijevod značenja Al-An'am, 159.) Kaže Ibnu Kesir u tefsiru ovog ajeta: ”Ovaj ajet je općeg značenja i obuhvata sve koji su se razjedinili u Allahovoj vjeri i budu suprotni njoj. Zaista je Allah poslao Poslanika Svog sa uputom i jasnom vjerom da je uzdigne nad drugim vjerama. Njegov šeri'at je jedan i tu nema razilaženja niti razjedinjavanja. A koji se raziđu i postanu skupine, pa zaista je Allah učinio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nevinim od onog na čemu su oni.” (Tefsir Al-Kur'an Al-‘Azim: 3 -135.) Priča Huzejfe, radijallahu anhu: ”Ljudi su pitali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o dobru, a ja sam ga pitao o zlu bojeći se da me ne zadesi; pa sam rekao: ‘O Allahov Poslaniče, mi smo bili u džahilijetu, u zlu, pa nam je došao Allah sa ovim dobrom, pa ima li poslije ovog dobra zla?’, Kaže: ‘Da!’, ‘A da li će poslije tog zla doći dobro?’, Kazao je: ‘Da, i u tome je dehan!’, ‘A šta je dehan?’ Kazao je: ‘Narod ne traži uputu u onom sa čime sam došao, prepoznaješ to kod njih i negiraš to kod njih.’, ‘Da li će poslije tog dobra doći zlo?’, Kazao je: ‘Da, oni koji pozivaju na vrata Džehennema, ko ih posluša odvest će ga u Džehennem!’, ‘Kako ću ih prepoznati?’, Kazao je: ‘Oni su od vaše kože, govore vašim jezikom.’, ‘Šta mi savjetuješ ako to doživim?’, Kazao je: ‘Obavezno se drži džema'ata muslimana i njihovog vladara!’, ‘Pa šta ako ne budu imali džema'ata niti vladara?’, Kazao je: ‘Kloni se tih skupina pa makar se držao za granu drveta sve dok ne doživiš smrt a ti si na tome!'“ (Sahih Al-Buhari: 7084, i Sahih Muslim: 1847) Da je zajednički život obaveza i od osnova vjere islama tako su shvatili i tome pozivali i imami ove vjere. Pozivali su da se okupe muslimani u slijeđenju Kura'na i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa su pisali u svojim akidetskim knjigama, kako to treba da budu od ubijeđenja jednog vjernika; jer su znali vrijednost džema'ata i njegovu povezanost sa načelima ovog Ummeta, kojem nema uspona osim kroz zajedništvo i okupljenosti na Istini. Rekao je Imam Et-Tahavi u svojoj knjizi Tahavijska akida (2-544): ”Slijedimo sunnet i džema'at, a izbjegavamo čudna mišljenja, razilaženja i nejedinstvo!” Rekao je Ibnu Tejmijje: ”Pokazalo se da je okupljenost na vjeri islamu razlog zajedništva. A neizvršavanje vjerskih propisa je razlog podijeljenosti. A zajedništvo rezultira Allahovu milost, mir i spas koji se očituje u našoj sreći i zadovoljstvu na ovom i na onom svijetu. A podijeljenost rezultira Allahovu kaznu, prokletstvo i odricanje Allahovog Poslanika od takvih.” (Al- Fetava: 1-17.)

Šta se podrazumijeva pod džema'atom

Međutim, postavlja se potreba da se objasni šta se podrazumijeva pod džematom, posebno kada pojedine grupacije koriste i sužavaju to značenje samo za svoju zajednicu, a smatraju one koji nisu sa njima da nisu u džema'atu. Zaboravlja se ono što je najvažnije od svega toga a to je: da se okupimo oko slijeđenja Istine. Islamski učenjaci navode pet mišljenja u tumačenju džema'ata (Ova mišljenja je spomenuo Ibnu Hadžer u Fethu Al-Bari: 13-37.):
● To je velika većina muslimana, i pod tim se ne smatra obična masa naroda nego su to učeni ljudi koji slijede i primjenjuju Istinu, te svi oni koji ih slijede primjenjujući šerijatske propise. I oni su džema'at gledajući na veliki broj onih koji se drže islama.
● To su mudžtehidi i imami islamskog ummeta. I oni su džema'at gledajući da su oni ti koji su poznavali Istinu i druge su pozivali tome.
● To su drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su primjenili sunnet Poslanika i nama ga vjerno prenijeli. I oni su džema'at gledajući na bereket tog vremenskog perioda i primjeni propisa na način kako ih je objasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
● To su sljedbenici islamskog ummeta. I oni su džema'at gledajući da slijede Istinu naspram nevjernika koji su suprotni toj Istini.
● To su oni koji su se ujedinili oko jednog vladara.
Na osnovu ovih mišljenja može se izvući da se riječ džema'at koristi u dva značenja:
Prvo značenje: Pod džema'atom se smatra svako ko slijedi Istinu (jer na to upućuju prva četiri mišljenja). A šta se podrazumijeva pod Istinom? To je rad po dokazu iz Kur'ana i sunneta, a ne slijepo slijeđenje mišljenja nekog učenjaka bez dokaza. Islamski učenjaci su od vremena prvih ispravnih generacija, kada bi se razišli u nekom pitanju vratili bi se osnovnom pravilu koje je spomenuto u Kur'anskom ajetu: ”O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše!” (Prijevod značenja An-Nisa’, 59.) I ulazili bi u te rasprave samo kao savjetnici i dogovarači, a poslije toga zadržalo bi se njihovo jedinstvo i imansko bratstvo. Ali su se ophodili prema onima koji rade suprotno dokazu, nemajući za to opravdanje, kao sa novotarima. Rekao je ibnu Mes'ud: ”Džema'at je da budeš u skladu s Istinom pa makar ti bio jedini koji je na tome!” (Bilježi Al-Lalikaii u djelu Usulu i'atikadi ehli as-suneta: 1-109.) Od savremenih učenjaka koji su spomenuli ovo značenje džem'ata je Salih Al-Fevzan koji kaže u svom govoru o islamskim džema'atima: ”Ovi džema'ati ako primjenjuju ono na čemu je bio Poslanik i prve generecije muslimana, pa i mi smo sa takvim džema'atom. Njima se pripisujemo i sa njima surađujemo. A oni koji su oprečni sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mi se od takvih odričemo, pa makar oni sami sebe smatrali i nazivali džema'atom; jer nije pouka u imenima nego je pouka u stvarnosti i nekad ta imena znaju biti preuveličana a u stvarnosti oni su u zabludi…”
Drugo značenje: Džema'atom se smatra država (muslimanska), tj. da muslimani izaberu sebi vladara i okupe se oko njega (koji ima vlast u pravom smislu vlasti, od šerij'atskog suda do policije i vojske, čime se obezbijeđuje egzistencija jednog naroda). Na to upućuju mnogobrojni dokazi od kojih su riječi Allaha, džellešanuh: ”O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.” (Prijevod značenja An-Nisa’, 59.) Također je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Huzejfi: ”Obavezno se drži džema'ata muslimana i njihovog vladara!” (Sahih Al-Buhari: 7084, i Sahih Muslim: 1847.) Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Slušanje i pokoravanje je obaveza svakog muslimana, u svemu što voli i ne voli, ako u tome nema grijeha, a ako mu naredi da čini grijeh Allahu tada nema slušanja i pokornosti.” (Al-Buhari: 7144.) Rekao je Omer ibn Hattab, radijallahu anhu: ”Nema islama bez džema'ata, a nema džema'ata bez uprave, a nema uprave bez pokornosti.” (Sunen Ad-Darimi: 251.) Stvaranje ovakvog džem'ata je od temeljnih stvari islama i od načela ehlis-sunneta vel-džem'ata, a što znači da su muslimani obavezni da se pokoravaju tom svom imamu – vladaru:
● Iako taj vladar nije halifa, tj. ako bi bio kralj ili predsjednik. Kao što je Hasan ibn ‘Alija prepustio svoju vlast kralju Muaviji, i to je poznato pod imenom godina džem'ata. (Fetava Ibn Tejmije: 35/19.)
● Iako taj vladar nije vođa svih muslimana. Kao što se desilo sa Abasijskom državom nakon njenog raspada, gdje su se muslimani okupili svako u svom području oko imama kojeg su sebi izabrali. (Subulus-Selam od San'anija: 3/522, Es-Sejlul-Džerar od Eš-Ševkanija: 4/512.) Kaže Muhammed ibn ‘Abdul-Vehab, rahimehullahu te'ala: ”Imami svih mezheba su jednoglasnog mišljenja da onaj koji zavlada nekom pokrajinom da tada ima propis vladara u svim stvarima vlasti. I da nije toga ne bi se uredio dunjalučki život. A od vremena imama Ahmeda pa sve do današnjeg dana nisu se okupili oko jednog vladara. Zatim, niko od učenjaka ne spominje da neki propis nije ispravan osim uz postojanje vrhovnog imama tj. halife. (Ed-Dureru Es-Senijje: 7/239.)
● Iako je taj vladar došao na vlast silom. A muslimani koji se zadese pod njegovom upravom i teritorijom su obavezni da se drže tog džema'ata. Spominje se da je koncenzus muslimana na tom stavu, a to navodi: Ibn Betaal (Šerh Sahihul-Buhari: 10/8) i Ibn Hadžer (Fethul-Bari: 13/7.)
● Iako taj vladar bio na novotarskim načelima, bilo da ga to izvodi iz vjere ili ne, međutim nisu se upotpunili uvjeti i otklonile prepreke da se proglasi on lično nevjernikom. Kao što se desilo u vrijeme vladavine Me'muna, kada je proširio govor da je Kur'an stvoren i da nije Allahov govor. A učenjaci smatraju nevjernikom ko bi to rekao, i pored toga nisu smatrali Me'muna nevjernikom niti su ostavili džema'at zbog toga. (Fetava Ibn Tejmije: 7/507.)
● Iako taj vladar čini nepravdu ili grijehe, osim ako vidimo kod njega jasno djelo koje izvodi iz vjere, a za to imamo od Allaha dokaz da to djelo izvodi iz vjere. Priča ‘Ubadete ibn As-Samit: ”Pozvao nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da mu damo bej'u da ćemo slušati i pokoravati se u svemu što volimo i preziremo, u blagodati i poteškoći, i ako nam činili nepravdu, kao i da se ne suprotstavljamo pretpostavljenima sve dok ne vidimo kod njih jasno djelo kufra za koje imamo od Allaha dokaz da je to kufr.” (Sahih Al-Buhari: 7199, i Sahih Muslim: 1709) Kaže En-Nevevi: ”Nije dozvoljeno de se izlazi na vladara samo zbog njegovog činjenja nepravde ili grijeha, ako nije promijenio nešto od osnovnih načela islama.” (Komentar Sahih Muslim: 12/446.)

Sada kada znamo da nas Allah obavezuje da se držimo džema'ata, a zna se nekada desiti da muslimani budu bez svog džema'ata, nalaže se potreba da objasnimo dvije stvari:
Prva stvar: Džema'at u značenju držanja Istine je prisutan sve do Sudnjeg Dana, našto upućuju mnogi dokazi. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Neprestano će biti skupina u mom ummetu koja će se držati istine sve dok im ne dođe Sudnji Dan a oni su na tome očevidni među narodom. Neće ih spriječiti od toga spletke spletkaroša niti suprostavljanje protivnika.” (Sahih Al-Buhari: 7311, i Sahih Muslim: 1037.) Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Neće Allah okupiti moj ummet na zabludi. I Allahova ruka je nad džema'atom. A ko se izdvoji izdvojio se u vatru!” (Džami'a Et-Tirmizi: 2165, a hadis je hasan sahih) Vidimo da taj džema'at neće nestati i da je pomognut od Allaha i da su njegovi slijedbenici jasni i očigledni na istini, a nisu skriveni i pritajeni. A ako je značenje džema'ata držanje istine i da neće takvih nestati, tada je obaveza muslimana da se drže takvog džema'ata u svakom stanju i u svakom mjestu.
Druga stvar: Džema'at u značenju države (muslimanske) može se desiti da nestane, i to u dva slučaja:
● Nestanak džema'ata u općem smislu, a to neće biti osim u vrijeme fitni pred smak svijeta, kao što je Huzejfe pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Šta ako ne bude džema'ata niti vladara? Rekao je: ”Kloni se svih tih sekti pa makar se držao zubima za stablo drveta sve dok ne umreš a ti si na tome!”
● I nepostojanje džem'ata u nekom vremenskom periodu i u nekim dijelovima svijeta.

Držanje istine i islamska država

Spomenuta dva značenja džema'ata (držanje istine i država) imaju usku međusobnu povezanost, a to se vidi u pet slučajeva:
1. Da se svi muslimani ujedine na čitavoj svojoj teritoriji pod vlašću jednog vladara koji primjenjuje istinu. Primjer ovoga imamo od osnivanje islamske države u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do kraja vladavine emevijske države, svi muslimani su bili pod vlasti jednog vladara. U ovom slučaju je obaveza na njima da se pokoravaju tom vladaru i da se drže tog džema'ata.
2. Da se svi muslimani ujedine na čitavoj svojoj teritoriji pod vlašću jednog vladara koji primjenjuje novotariju. Ovo je samo zamišljeno stanje, jer je suprotno hadisu spašene skupine, a nije se desilo u historiji islama.
3. Da se razjedine muslimani na više država ali se svi drže istine. Primjer ovoga imamo što se desilo u početku vladavine abasijske države kada su muslimani u Španiji bili pod emevijskom državom. U ovom slučaju na muslimanima je obaveza da se drže džema'ata i vladara pod čijom su vlašću.
4. Da se razjedine muslimani na više država i da su podijeljeni u primjeni istine, jedna država je postavljena na primjeni istine, a druga na novotarijama, a treća na neislamskim načelima. U ovom slučaju na muslimanu je ako je pod vlašću onih koji primjenjuju istinu da se drži tog džema'ata u oba njegova značenja, pa makar bio taj vladar nepravedan ili griješnik. A ako je pod vlašću onih koji primjenjuju novotariju i neislamska načela, tada se drži džema'ata u smislu primjene istine i nastoji da učini hidžru u islamsku državu shodno mogućnostima.
5. Da ne postoji džem'at u značenju države (muslimanske), tj. muslimani nemaju svoju vlast i svog vladara, i ovo se zna desiti u nekim dijelovima zemaljske kugle i pred smak svijeta. U ovom slučaju na muslimanu je da se kloni svih sekti i drži se džem'ata u smislu držanje istine.
Iz ovog se može zaključiti da oni koji tvrde da ne postoji džema'at muslimana u današnje vrijeme griješe iz dva razloga:
● Jer ako kažemo da je džema'at držanje istine tada se ta tvrdnja suprostavlja hadisu: ”Neprestano će biti skupina u mom ummetu koja će se držati istine…”.
● A ako kažemo da je džema'at država (muslimanska), pa ako negira postojanje džema'ata kao države koja već postoji sa svojom državnom strukturom onda je to greška, a ako negira postojanje džema'ata u značenju države (kao oni koji žive u neislamskim državama bez muslimanskog vladara) pa to je stvarnost, međutim takvi trebaju da se drže džema'ata u smislu držanja istine.
Također, može se zaključiti da oni džema'ati koji su prisutni širom svijeta i rade na širenju vjere islama ne ulaze u značenje džema'ata države (muslimanske). Nismo obavezni da se njima pokoravamo kao da su oni vlast. A oni koji su unutar tog džema'ata su obavezni da ispunjavaju preuzete obaveze među sobom. A oni koji su van tog džema'ata surađuju sa njima na principu pomaganja u dobročinstvu i bogobojaznosti shodno kako se drže istine.

O ti koji me pitaš o mojem pravcu i uvjerenju, upućen će biti onaj ko uputu traži

Slušaj govor onoga koji ono što govori dobro zna i koji od svoga govora nimalo ne odstupa niti ga mjenja.

Ljubav prema svim ashabima moj je pravac, a ljubavlju prema Poslanikovoj porodici se Allahu približavam

Svi oni imaju velike odlike i vrijednosti, međutim Siddik (Ebu Bekr) je među njima najbolji

Ja potvrđujem ono što je u Kuranu objavljeno, u njegovim ajetima, a on je plemeniti i objavljeni.

I govorim: Rekao je Allah Uzvišeni i Mustafa koji ukazuje na pravi put, i pogrešno sve to ne tumačim

Sve ajete o Allahovim svojstvima potvrđujem onako kako je kazano, onako kako nam je od prve generacije preneseno

Sve što kažem pripisujem onima koji nam to prenose i prezam od toga da se (Allahova svojstva) zamišljaju

Ružan li je postupak onoga ko Kuran zapostavi, a kada iznosi dokaze, samo ništavan govor navodi

A vjernici će istinski vidjeti svoga Gospodara, koji se, ne opisujući to, spušta na nebo

I tvrdim da su vaga (dobrih i loših postupaka) i havd (vrelo) istina i nadam se da ću sa njega da pijem

Također i sirat ćuprija  će biti postavljena iznad džehennema, a onaj ko je bio Allahu predan biće spašen, dok svako drugi neće imati nikakve vrijednosti

Vatru će kušati nesretnik zbog mudrosti (Allahove), a bogobojazni će u džennetske perivoje biti uvedeni

Svakoga onog koji je živ i razuman, u kaburu čeka djelo za koje će pitan biti

Ovo je bilo uvjerenje Šafije i Malika, Ebu Hanife, a zatim i Ahmeda, tako se prenosi

Ako budeš slijedio njih, bićeš upućen, a ako budeš uvodio novotarije, nema ti spasa.

Sa arapskog preveo :Senad Muhić