Category: Ahlak-lijepo ophođenje


Onaj ko isčitava životopis Poslanika , sallallahu alejhi ve selleme, primjetiće da je on u svim segmentima svoga života primjenjivao kur'anske upute, te je upravo zbog te činjenice i bio najbolji čovjek, najljepšeg morala.

Poznata dova Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, je bila: “Uputi me da što ljepšeg morala budem i otkloni od mene svaku vrstu ružnog ponašanja.”(Muslim,771)

Pored toga što je lično primjenjivao ono što mu Uzvišeni naređuje i što je bio najboljeg morala, on je i druge pozivao ka tome i ukazivao im na vrijednost lijepog ponašanja. U jednom hadisu on je rekao: “Najpotpunijeg vjerovanja su oni koji imaju najljepše ponašanje.”(Tirmizi, 1196)

Jedan od ciljeva njegovog poslanstva je naglašen u sljedećem hadisu: “Poslan sam da usavršim moral kod ljudi.”(Buhari u djelu El-Edebu-l-mufred, 273)

Svako onaj ko želi da na Sudnjem danu bude u blizini Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, neka primjeni ovaj hadis: “Najbliži meni na Sudnjem danu će biti onaj koji bude najboljeg morala.”(Ahmed,7035)

O vrijednosti lijepog ponašanja dovoljno govori hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, veli: ” Lijepim ponašanjem vjernik dostiže stepen onoga ko noću klanja, a danju posti.” (Ebu Davud,4798)

Svako onaj ko želi da vaga njegovih dobrih dijela na Sudnjem danu bude teška, neka se lijepo ponaša, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kaže : “Ništa na Sudnjem danu, prilikom vaganja dobrih dijela neće biti teže od lijepog morala.” (Tirmizi, 2002)

Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selleme je savjetovao ashabe kad god je to bio u prilici, a najčešće ih je savjetovao da budu bogobojazni i da se lijepo ophode. Savjetovajući Ebu Zerra, Allah sa njim bio zadovoljan, Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: “Boj se Allaha gdje god da si, nakon lošeg učini dobro dijelo koje će ga izbrisati i prema ljudima se ophodi na najbolji način.” (Tirmizi, 1987)

A savjetujucii Muaza ,govorio je : “Obožavaj samo Allaha i ništa mu kao sudruga ne pripisuj, kada ti neko učini loše , ti mu dobrim uzvrati, budi ustrajan i lijepo se ponašaj.” (Ibn Hibban,524)

Jedne prilike je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, upitan o djelu zbog kojeg će ljudi najviše ulaziti u džennet, pa je odgvorio: “Bogobojaznost i lijepo ophođenje.”(Tirmizi, 2004)

A kada ga je jedan čovjek upitao o tome ko je najbolji vjernik,odgovorio je : “Onaj ko ima najbolje ponašanje.” (Ibn Hibban, 484)

Upućujući savjet svim svojim ashabima, jedne prilike je upitao: “Hoćete li da vam kažem ko je od vas najbolji? Ashabi su odgovorili:Hoćemo o Allahov Poslaniče, a on im je rekao:To su oni koji imaju najbolji moral.” (Ahmed, 2/335,403)

Nakon Poslanika sallallahu alejhi ve selleme su došli ljudi koji su primjenjivali ono što je on radio i govorio i čiji je moral bio u skladu sa Allahovim riječima i praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.

Primjer njihovog slijeđenja Poslanikove prakse navodi Imam Sabuni (umro 449 h.) u svojoj knjizi Akidetu-s-selefi we ashabi-l-hadisi kada kaže: “Naši ispravni prethodnici su jedni druge savjetovali da klanjaju noćni namaz, održavaju rodbinske veze, jedni drugima nazivaju selam, hrane siromašne, budu samilosni prema siromašnima i jetimima, da se brinu o interesima muslimana, da čine dobra djela…” Lijepo ponašanje je bilo dio akide (vjerovanja) naših ispravnih prethodnika i jedan od temelja njihovog menhedža (puta kojima su hodili).

Jedne prilike Ebu Derda je rekao svojoj supruzi: “Cijelu noć sam klanjao i plakao i molio Allaha da mi da lijepo ponašanje kao što mi je dao lijep izgled.” Ona mu je rada kazala:Zar si cijelu noć samo to molio, a on je odgovori: Rob može imati lijepo ponašanje i da ga ono uvede u džennet, a može imati i ružno ponašanje pa da ga ono uvede u vatru.”

Molimo Allaha Uzvišenog da nam podari lijepo ponašanje kao što nam je podario ispravno vjerovanje.

1.Učiti ga najljepše što može biti: pod abdestom, okrenut prema Kibli i sjedeći pristojno.

2. Učiti ga po tertilu i ne žuriti, jer ga cijela ne treba prelaziti za kraće od tri noći i tri dana, imajući na umu da je Allahov Poslanik j rekao: “Onaj ko (cijeli) Kur'an prouči za kraće od tri noći, nije ga razumio. “

Allahov Poslanik je Abdullahu b. Omeru, r.a., naredio da svakih sedam dana po jednom, prouči cijeli Kur'an. (Muttefekun alejhi)

Takoder su po jedanput, svakih sedam dana, cijeli Kur'an, imali običaj proučiti i: Abdullah b. Mesud, Osman b. Affan i Zejd b. Sabit, AJlah sa njima bio zadovoljan.

3.Držati se skrušeno za vrijeme učenja, biti tužan i plakati, a ako se ne može plakati onda učiti plačnim glasom, jer je Allahov Poslanik rekao: “Učite Kur'an i plačite, a ako ne možete plakati, onda se pravite da placate(učite plačnim glasom)!”

4.Kur'an učiti što ljepšim glasom, jer je Allahov Poslanik rekao: ”Uljepšavajte Kur'an svojim glasovima!”

Allahov Poslanik je, takoder, rekao:”Nije naš onaj ko se ne trudi da melodično uči Kur'an.” (Muttefekun alejhi)

”Ničemu i nikome Allah nije dozvolio ono što je dozvolio Vjerovjesniku koji melodično uči Kur'an.” (Muttefekun alejhi)

5.Učiti Kur'an tiho, ukoliko se boji oholosti, popularnosti ili ometanja drugog u namazu, jer je Allahov Poslanik ~rekao: “Onaj ko glasno uči Kur'an je kao i onaj koji javno daje sadaku.”, a općepoznatoje da je sadaku poželjno davati tajno, osim ako se javnim davanjem ne želi postići neki drugi cilj, kao što je, recimo, podsticanje drugih da to isto rade. Takav je slučaj i sa učenjem Kur'ana.

6.Nastojati što više razmšljati o onome što se uči, da se učenje što jače dojmi srca, i da se što više razumiju značenja i tajne Kur'ana.

7.Voditi računa i pri učenju ne biti od onih koji su nemarni i koji rade suprotno onome što u Kur'anu stoji, jer to može dovesti do samopro klinjanja, tako što npr. učeći Kur'an izgovara: Allahovg prokletstvo na one koji neistinu govore! (Ali ‘Imran, 61.), ili : Neka Allahovo prokletstvo stigne one koji nepravdu čine (Hud, 18), čime sam sebe proklinje, ukoliko je lažac ili nepravednik.

Koliko je opasno okretati glavu od Allahove Knjige i mirno nje zaokupljati se nečim drugim, najbolje pokazuje u Tevratu zapisana sljedeća priča u kojoj se Uzvišeni Allah Svome robu obraća riječima:

”Moj robe, zar Me se nimalo ne stidiš? Kada ti -dok putem hodiš, od nekog od tvojih prijatelja stigne pismo -ti ga što brže uzmeš, zaustaviš se, sjedneš pored puta i, da ti šta od njega ne bi promaklo, pažljivo, od slova do slova, pročitaš svaku njegovu riječ. A pogledaj u ovu Moju Knjigu koju sam ti poslao; kako sam ti u njoj sve jasno-do u detalje -objasnio, koliko sam ti samo puta u njoj ponovio, da o onome što u njoj piše dobro razmisliš?! A ti, od nje glavu okrećeš. Pa jesam li to kod tebe manje vrijedan od nekog od tvojih prijatelja?!

Moj robe, kada ti dođe, da sa tobom posjedi, neko od tvojih prijatelja -sav mu se predaš: dočekaš ga vedra lica, napregneš uši, i svim srcem nastojiš da čuješ svaku njegovu riječ, a ako neko drugi progovori ili ti nešto zasmeta, da ga dobro ne čuješ, odmah mu daš znak da prestane. A evo Mene, došao sam da te posjetim i s tobom porazgovaram, a ti, uporno, od Mene glavu okrećeš. Pa jesam li to kod tebe manje vrijedan od nekog od tvojih prijatelja?!”

8. Truditi se da se okiti vrlinama onih koji su, kod Allaha, u društvu odabranih i da što više poprimi njihovih osobina. U tom smislu, Abdullah b. Mesud, r.a., je rekao: “Onaj ko uči Kur'an prepoznaje se: po neprospavanim noćima, dok drugi spavaju, po danima provedenim u učenju, dok se drugi svakojako zabavljaju, po plaču, dok se drugi smiju, po pobožnosti, dok drugi lumpuju, po šutnji, dok drugi o svemu i svačemu naglabaju, po skrušenosti, dok se drugi prave važni i po sjeli, dok se drugi vesele.”

Muhammed b. Ka'b je imao običaj reći: ”Nekada smo učača Kur'ana prepoznavati po žutilu lica.” -aludirajući na njegove neprospavane noći i duge noćne nafile.

Vuhejb b. Verd je kazivao da je neki čovjek upitan: “Zar preko noći dovoljno ne spavaš?”-odgovorio: “Ljepote Kur'ana ne daju mi sna.”

Zunnun je u stihovima lijepo rekao:

“Svojim obećanjima i prijetnjama Kur'an ne da

da oči, noćima i noćima, kapke zatvore,

Jer, dobro su razumjele riječi Vladara Svevišnjeg

pred kojim se vratovi ponizno povijaju.”

 

Ebu Bekr El-Džezairi, Minhadžu-l-muslim, str.118-120)

Onaj koji tebe mrzi sigurno će bez pomena ostati

Osobine vjernika u izrekama Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme

1.Šta god da ga zadesi, vjernik ostaje ustrajan u svome vjerovanju.

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: „Zaista je čudno stanje vjernika, sta god mu se desi on se zahvaljuje Allahu. Ako ga zadesi radost, on se zahvaljuje Allahu pa mu bude dobro, a ako ga zadesi iskušenje on se strpi i opet mu bude dobro “.

2.Vjernik voli druge vjernike, raduje se kada se  oni raduju, a tuguje kada oni tuguju.

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: „Vjernici su poput građevine, jedan drugog podupiru i jačaju.“

3.Vjernik je lijepog ponašanja.

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: “Najbolji među vama su oni koji se najbolje ophode prema svojim porodicama.“

Na drugom mjestu veli: “Najteže djelo prilikom vaganja na Sudnjem danu će biti lijepo ponašanje.“

4.Vjernik se druži sa Časnim Kur’anom

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: “Primjer vjernika koji uči Kur'an je kao primjer utrudždžeta (vrsta voća nepoznata na našim prostorima, po nekima je to Mango), njen miris je lijep, a i okus joj je lijep. Primjer vjernika koji ne uči Kur'an je kao primjer datule, ona nema mirisa, a okus joj je sladak. Primjer munafika koji uči Kur'an je kao primjer rejhana (bosiljka), njen miris je lijep, a okus joj je gorak, a primjer munafika koji ne uči Kur'an je kao primjer hanzale (gorke divlje tikvice čija je stabljika ružnog izgleda), ona nema mirisa, a okus joj je gorak.”

5.Vjernik je oštroumna osoba koja razmišlja o svojim postupcima

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: “Vjernik neće biti ujeden iz istog otvora dva puta.“

6. Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme : “Nije vjernik onaj koji potvara ljude (ta'an), niti onaj koji ih proklinje (lea'an), niti onaj ko je bezobraznog jezika (el-fahiš el-bezi’)!”

Sa arapskog preveo: Senad Muhić

Jedne prilike dosli su neki ljudi Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, pa su upitali: “Da li vi ljubite svoju djecu, pa je Poslanik odgovorio: Da.

Nakon toga su oni kazali: ‘Mi, tako nam Allaha ne postupamo tako ,pa je Poslanik rekao: Ja nista ne mogu ako vam Allah nije dao da budete samilosni.”(Buhari i Muslim)

Obicaj Poslanika je bio da ide u daleka sela Medine, jer se tamo nalazio njegov sin Ibrahim, koji je bio na dojenju i tamo je odlazio samo da bi ga poljubio, a zatim bi se vratio.(Muslim).

Kada je umro njegov unuk u ocima su mu se primjetile suze, pa ga je S'ad b.Ubade upitao”Zasto places, a on je odgovorio:'Ovo je, uistinu, samilost koju Allah spusti u srca svojih robova, a Allah ce se smilovati svojim samilosnim robovima.”(Buhari i Muslim).

Od Enesa se prenosi da bi Poslanik posjecivao ensarije, selamio njihovu djecu i milovao ih po glavi.(ibn Hibban).

Ponekad bi klanjao, a u narucju bi drzao svoju unuku Umamu, a kcerku Zejnebe, pa kada bi ustajao na kijam uzimao bi je u narucje, a kada bi sedzdu cinio spustio bi je.(Buhari i Muslim).

Govorio bi Poslanik: “Ko rastavi majku od djeteta, Allah ce njega na sudnjem danu rastaviti od njegovih najdrazih.”(Tirmizi,Ahmed).

Islamski učenjaci po ovom pitanju imaju nekoliko mišljenja:

1.Dozvola prodaje mushafa muslimanu

Ovaj stav zastupaju učenjaci hanefijskog  i malikijskog mezheba, te Imam Ahmed po jednom predanju.

Svojj stav dokazuju

a) Kur'anom:

– “Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.”  (El-Bekara, 275)

Allah Uzvišeni je u ovom ajetu općenito dozvolio trgovinu, a u to ulazi i prodaja mushafa.

– “…Allah vam je pojasnio ono što vam je zabranio…” (El-Enam, 119)

Allah je pojasnio ono što je zabranjeno, a u tom pojašnjenju ne navodi se zabrana prodaje mushafa.

b) predajama

-U vrijeme Osmana r.a. mushafe je pisao Ibn Musbih, pa ih je prodavao, a niko ga zbog toga nije opominjao.

-Upitani su Abdullah b.Abbas i Mervan b.Hakem o prodaju mushafa, pa su odgovorili da nema problema u tome ukoliko čovjek napiše svojim rukama pa prodaje. (El Bejheki)

2.Pokuđenost prodaje mushafa 

Ovaj stav zastupa Imam Šafija i dokazuje to sljedećim predajama:

a) Jedne prilike je naišao Ibn Omer pored onih koji posjeduju mushafe pa je rekao: “Ružna li je to trgovina. ” (Abdurrezak, Begavi, Ibn Hazm, Bejheki)

b)Prenosi se od Abdulaha b. Šekika da su ashabi smatrali pokuđenim prodaju mushafa. (Ibn Hazm, Bejheki)

c.)Abdullah b.Mesud je smatrao pokuđenim prodaju mushafa (Ibn Ebi Šejbe, Bejheki u Sunenu)

3.Zabrana prodaje mushafa 

Ovaj stav zastupa Imam Ahmed po drugom predanju, a dokazuje to sljedećom predajom.

a)Prenosi se da je Ibn Omer rekao: “Poželio sam da se odsjeku ruke onima koji prodaju mushafe.” (Ibn Ebi Šejbe i Bejheki)

Izabrano misljenje, a Allah najbolje zna, jeste prvo mišljenje koje odobrava prodaju mushafa zbog jačine dokaza.

 

 

Allah Uzvišeni nam naređuje da budemo jedinstveni  i zabranjuje nam razilaženje. Ta naredba nam je veoma jasno definisana u Kur'anu, u nekoliko ajeta:

1. “I svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte…” (Ali Imran, 103)

2. “Nemojte biti kao oni koji su se podvojili i u mišljenju razišli…” (Ali Imran, 105 )

3. “Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte…” (Eš-Šura, 13)

Zato, nije dopušteno muslimanima da se podvajaju po pitanjima vjere, nego im je obavezno, po slovu Ku'rana, da budu jedinstvena zajednica.

Nije dopušteno sljedbenicima Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, da se u vjerovanju (akidi) , niti u propisima vjere podvajaju, pa da jedni govore kako je nešto dozvoljeno, a drugi kako je to isto zabranjeno, ukoliko za to nemaju argument.

Nema sumnje da je razilaženje prirodna stvar kod ljudi, međutim ono se treba riješavati i liječiti Allahovom knjigom i praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.

Rekao je Uzvišeni :”A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet…” (En-Nisa, 59).

Allah Uzvišeni nije nas ostavio da se podvajamo, nego nam je ukazao na lijek kojim ćemo razdvojiti ispravno od neispravnog. Taj lijek se nalazi u Kur'anu, u riječima Allaha:”Obratite se Allahu (tj.Kuranu) i Poslaniku  (tj.praksi Allahovog Poslanika).”

A Poslanik, sallalahu alejhi ve selleme, veli:”Ja vam ostavljam  Allahovu knjigu i moju praksu, ako to budete primjenjivali nećete poslije mene nikada zalutati.”(Hadis bilježi Malik u djelu El-Muvetta’)

Oni koji pozivaju ljude da trebaju da se razilaze i podvajaju, te da je u tome svako dobro, dokazuju to predajom u kojoj navodno Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, veli:”Razilaženje mojih sljedbenika je milost.” (Ovu predaju spominju Imam Iraki u djelu El –Mugni an hamli-l-esfari, 1/28; Imam El-Futteni u djelu Tezkiretu-l-mewdu'at, 90; i Albani u djelu Es-silsiletu-d-da'ifetu, 57,  te kaže:Ova predaja nema osnove, iako su se učenjaci hadisa trudili da ovoj predaju nađu lanac prenosilaca, nisu to mogli učiniti.)

Uistinu,razilaženje i podvajanje utiče na to da se srca raziđu ,te u tom slučaju ljudi teško mogu da se međusobno pomažu i sarađuju jedni sa drugima.

Tek ukoliko budu jedinstveni mogu da surađuju i da jedni drugima budu na usluzi.

Jedinstvo je ono čemu nas poziva Poslanik sallahu alejhi ve selleme kada kaže:”Allah je zadovoljan da činite tri stvari:da obožavate samo Allaha i da mu sudruga ne pripisujete, da se svi čvrsto Allahovog užeta držite i da se ne podvajate te da savjetujete one koje je Allah učinio da vam vladaju.”(Muslim, br.1715;Malik u Muvetta’ , 2/990;Buhari u El-edebu-l-mufredu, br.442;Ahmed,br.8334 I 8799;Ibn Hibban,br.5720)

Jedinstvo muslimana je ostvarivo samo onda kada budu u potpunosti slijedili Kur'an i praksu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellleme, zato ukoliko želimo da budemo pravi vjernici treba da se pokorimo naredbama Allaha i Njegovog Poslanika, jer Uzvišeni Allah veli :”Kada se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu,da im on presudi,samo reknu: Slušamo i pokoravamo se, oni će doista uspjeti.”(En-Nur, 51.)

Sa arapskog preveo:Senad Muhić

 

Bilježe imam Buhari (7549) i imam Muslim (301) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme,  naslonjen na krilo Aiše učio Kur'an.Tumačeći ovaj hadis imam Nevevi u komentaru Muslimovog  Sahiha veli da je ovaj hadis dokaz koji ukazuje na dozvolu učenja Kur'ana u ležećem položaju.A u djelu Fethul Bari (1/406) stoji također da je ovaj hadis dokaz da je učenje Kur'ana u ležećem položaju dozvoljeno.

Imam Nevevi u djelu “Adabi učenja Kurana” veli :”Dopušteno je učiti Kur'an stojeći, ležeći na boku, ili u nekom drugom položaju, ali je nagrada manja.

Allah, dž. š., kaže:

„U stvaranju nebesa i Zemlje, i u izmjeni noći i dana su, zaista, znakovi za razumom obdarene. Za one koji stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.” (Kur’an, Alu Imran, 190, 191).

U Sahihu je zabilježeno od Aiše, r. a., da je govorila: „Božiji Poslanik, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji, znao se nasloniti na moje krilo i učiti Kur'an, iako bih imala mjesečno pranje!“ Ovaj hadis bilježe i Buharija i Muslim, a u drugoj se verziji hadisa kaže: „I učio bi Kur'an dok bi mu glava bila u mom krilu!“

Ebu Musa el-Eš'ari kaže: „Ja učim Kur'an u namazu i u postelji.“ Hazreti Aiša je govorila: „Ja učim svakodnevni vird ležeći na postelji!“

Prenosi Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selleme kazao:

“Musliman kod drugog muslimana ima šest prava: kada ga sretne da mu nazove  selam, kada ga pozove da mu se odazove,  kada  zatraži savjet da ga posavjetuje, kada kihne i kaže elhamdulillah, da mu kaže jerhamukellah (Allah ti se smilovao), kada se razboli da ga obiđe i kada umre da mu dženazu klanja.“ (Sahihu Muslim 5/2162)

1. Nazivanje selama

Prvo pravo koje je spomenuto u ovome hadisu jeste da muslimanu nazove selam kada se sretne.

Izraz koji je u hadisu spomenut u formi naredbe je dokaz da je nazivanje selama obaveza.

Međutim, prenosi imam Ibn Abdi-l-Berr da je nazivanje selama sunnet, a odgovor na njega obaveza. (Et-temhid, 5/288, 289)

U Muslimovom Sahihu (br.94/54) spominje se hadis u kojem se naređuje širenje selama, te da to biva uzrokom ljubavi među ljudima.

Također bilježe Buhari (br.28) i Muslim (br.63/39) predaju u kojoj se veli da je najbolje djelo nahraniti siromaha i nazivanje selama onome koga znaš, a i onome koga ne znaš.

Nakraći vid nazivanje selama jesu riječi: Es-selamu alejkum, a potpunije od toga jeste da se doda: ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Dovoljno je kazati i : esselamu alejke ili selamun alejke.

Ako se selam nazove jednoj osobi onda je njoj obaveza da uzvrati na selam, ako se selam nazove skupini, onda odgovor na selam njima biva farz kifaje, tj. ako neko odgovori spada odgovornost sa drugih, a ako niko ne odgovori svi su griješni.

2. Odazivanje na poziv

Hadis svojim vanjskim značenjem ukazuje da je obaveza čovjeku da se odazove, bez obzira o kakvom se pozivu radilo, međutim islamski učenjaci su samo odaziv na svadbenu gozbu učinili obaveznim.

Zato je najpreče da se kaže: Obaveze se je odazvati na poziv koji nam je upućen povodom svadbene gozne, a odaziv na bilo koji drugi poziv je pohvalan.

3. Savjetovanje

Ovaj hadis je dokaz da je obavezno posavjetovati onoga ko zatraži savjet, a vanjskim značenjem hadis ukazuje da nije obaveza uputiti savjet, ako se nije zatražio.

Zato je pohvalno posavjetovati nekoga, pa čak i da onaj koga savjetujemo nije to tražio ,jer se tim postupkom podstiče na činjenje dobra.

4.Kada kihne i kaže elhamdulillah da mu kažes: jerhamukellah

Ovaj hadis je dokaz da je obavezno onome ko kihne i kaže elhamdulillah kazati: jerhamukellah, a što se tiče izgovaranja :elhamdulillah nakon kihanja nema dokaza da je to  obavezno, kao što kaže imam Nevevi: “Ulema se slaže da je izgovaranje riječi elhamdulillah, nakon kihanja, pohvalno.“ (El-Ezkar, str. 427)

Bilježi imam Buhari od Ebu Hurejre da je Poslanik kazao: “Kada neko kihne neka kaže elhamdulillah, a njegov brat neka mu kaže: jerhamukellah, a onaj ko je kihnuo nakon što mu se to kaže, neka odgovori: Jehdikumullahu ve juslihu balekum.“

A u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud se dodaje : “Onaj ko kihne neka kaže elhamdulilahi ala kulli halin.“

Većina uleme smatra da se trebaju kazati riječi: Jehdikumullahu ve juslihu balekum, dok učenjaci Kufe kažu da treba kazati: Jagfirulllahu lena ve lekum. A dokaz im je hadis kojeg prenosi Taberani[1] i Buhari [2]: “Neka kaže jagfirullahu lena ve lekum.“

Također postoji stav da može da bira između toga dvoga ono što više voli ili da izgovori oba izraza.

Na stavu da je obaveza onome ko kihne kazati: jerhamukellah, su zahirijje i Ibn-l-Arebi.

Dokaz te obaveznosti  je hadis kojeg bilježi Buhari[3] od Ebu Hurejre: “Kada neko zahvali Allahu nakon što je kihnuo, obaveza je svakom muslimanu koji to čuje  da kaže: jerhamukellah.“

Pohvalno je onoga ko je kihnuo, a nije zahvalio Allahu, podsjetiti na to.

Lijepo je da onaj koji hoće da kihne stavi ruku  na svoja usta i da stiša glas, kao što se to navodi u predaji  koju bilježi Hakim[4] i Bejheki[5] od Ebu Hurejre.

I pohvalno je da nakon riječi elhamdulillah, doda i rabbi-l-alemin, kao što to navodi imam Taberani, međutim u tom hadisu postoji slabost.

5. Kada se razboli da ga obiđeš

U hadisu je dokaz da je obaveza obići muslimana koji je bolestan, kao što to tvrdi Buhari, dok većina učenjaka smatra da je to pohvalno. Imam Nevevi prenosi koncenzus islamskih učenjaka da to djelo nije na stepenu obaveznosti.

Rekao je Ibn Hadžer: ” Dakle nije obaveza svakom pojednicu.”

6. Kada umre, da mu klanjaš dženazu

U hadisu je dokaz da je obavezno prisustvovati dženazi muslimana, svejedno da li nam on bio poznat ili ne.

(Imam Sane'ani, Subulu-s-selam 8/131-137)

Sa arapskog preveo:Senad Muhić


[1] El-Kebir i El-Evsat

[2] El-Edebu-l-mufred, sa ispravnim lancem prenosilaca.

[3] El-Edebu-l-mufred (928), a također se hadis nalazi i u Sahihu, br. 6226)

[4] El-Mustedrek 4/264

[5] El-Edeb 322

(Iz knjige :Ahkamu-t-te’amuli me’a gayri-l-muslimin, autora  dr.Saliha Fewzana)


 

Onaj nemusliman koji muslimanima učini nekakvo dobro i ne čini im štetu,također zaslužuje da mu se dobročinstvo uzvrati ,kao što o tome Uzvišeni veli:“ Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.“(El-Mumtehana,8)

Dakle,onima nemuslimanima koji ne ugrožavaju muslimane ili koji pribave nekakvu korist muslimanima, biće uzvraćeno  dobročinstvo, jer Islam je vjera pravednosti i takvima se treba dobrim uzvratiti i prema njima treba pravedan biti, jer nam tako Uzvišeni Allah naređuje.

Također  i roditeljima, ukoliko su nevjernici,  njihovo dijete treba dobro činiti,ali ih ne treba slijediti u njihovom nevjerstvu,međutim i pored toga njihova prava ne smije zapostaviti.

Rekao je Uzvišeni:“ Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meniobraća…“(Lukman,14-15)

Dakle,roditeljim se treba činiti dobro.

Jedne prilike  je majka Esme kćerke Ebu Bekra ,koja je bila nevjernica  stigla u Medinu, tražeći od nje nekakvu pomoć.Pa je Esma priupitala  Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme:“Moja majka je stigla i treba od mene neku pomoć,pa da li da se sa njom lijepo ophodim?A Poslanik joj reče:Da,čini joj dobro.“(Buhari,5979)

Također i onaj koji u našu državu dođe zbog određenog posla ulazi pod našu zaštitu i ne smijemo ga ugrožavati, niti smijemo ikome dozvoliti da to čini sve dok se taj ne vrati u svoju državu.

Mi smo ti koji smo ga primili i obećali mu sugurnost i zato nam je obaveza da ispunimo ono što smo obećali,jer Islam nije vjera prevare ili kršenja obećanja,a nanošenje štete i ugrožavanje nevjernika utiče da ljudi bježe od islama.

Međutim,ukoliko  nemuslimani vide kako se muslimani lijepo ophode to može biti uzrokom da prime Islam i da shvate koliko je Islam pravedan.

Allah nam zabranjuje da činimo štetu nevjernicima i da budemo nepravedni prema njima,ka što  On u Kuranu veli:“ Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti…“(El-maide,8)

Ukoliko bi se desio spor između muslimana i nemuslimana,islamski kadija ne smije da dadne prednost muslimanu ukoliko je nemusliman upravu,nego će presudit u korist nemuslimana,zboga već spomenutog ajeta:“ Neka vas mržnja…“(El-Maide,8)

Pa koja vjera osim islama ima ovakve specifičnosti i ovakav način ophođenja sa ljudima.Ovo je veličanstvena vjera i kada bi njeni sljedbenici znali njene propise i primjenjivali ih, ona bi postala veoma značajna kao što je bila i za vrijeme Poslanika sallallahu alejhi ve selleme.

Spmenut ću događaj  u kojem se navodi kako se Poslanik ophodio sa nevjernicima.

Naime,spominje se da je jedne prilike  poglavar Jemame,Sumame b.Esal koji je bio nevjernik, krenuo ka Mekki zbog obavljanja umre,p a je bio zarobljen od strane Poslanikove izvidnice.Nakon što su ga doveli u Medinu,Poslanik ga je privezao za stub mesdžida.Kada god bi Poslanik prolazio pored njega upitao bi ga nešto,a Sumame mi odgovorio:Dobro je, o Muhammede,ako želiš imetak,uzmi ga,a ako mi oprostiš,oprostit ćeš onome koji je zahvalan.To se ponavljalo nekoliko puta,sve dok Poslanik nije na kraju kazao:Pustite Sumamu.Nakon što su ga pustili,on je otišao da uzme abdest i da se očisti,pa je nakon toga došao Poslaniku  i izgovorio kelimei šehadet, te kazao:Tako mi Allaha,na zemaljskog kugli nije mi bilo mržeg čovjeka od tebe, niti sam ikog više prezirao od tebe i nije mi bilo mrže vjere od tvoje,a sada,o Allahov Poslaniče, ti si mi najdraži čovjek, a tvoja vjera mi je najdraža vjera.“(Buhari,4372)

Dakle, vidimo da je Poslanik sa njim postupao lijepo, jer on je bio pod zaštitom muslimana i zarobljenik kod njih.Poslanik mu nije činio nikakvo zlo i to je bilo uzrokom njegovog prihvatanja Islama , a također  to je bilo uzrokom da Sumame zabrani stanovnicima Mekke(mnogobošcima) da uvoze žitarice iz Jemame.

Ovakav je bi rezultat ophođenja Poslanika sa zarobljenikom.

Allah Uzvišeni u Kuranu iznosi pohvalu dobročiniteljima:“ i hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu isužnju.“(Ed-Dehr,8)

Dakle,  Allah je učinio da jedna od osobina dobročinitelja bude da hrane one koji su zarobljenici i to je bilo uzrokom da mnogi od njih prime Islam.

Svrha spominjanja ovog događaja jeste da se  onom nevjerniku koji živi među nama i kojemu je zagarantovana sigurnost ne smije šteta nanositi,a svako onaj ko mu bilo kakvu štetu nanese je neposlušan  Allahu i Poslaniku i zaslužuje kaznum,jer  takvim postupkom nanosi zlo Islamu.

Također,sa nevjernicima smijemo sarađivati u kupoprodaji,od njih smijemo otkupljivati stvari i oružje i koristiti on što su oni izumili i u čemu su sposobni,jer sve je to Allah Uzvišeni dozvolio i  sve to utiče da muslimani budu snažniji.

U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, se trgovalo sa nevjerncima,vršila se kupoprodaja zbog toga što sve to koristi ljudima.

Također nam je dozvoljeno da se koristimo onime što oni znaju i u čemu su sposobni,a dokaz tome je postupak Poslanika kada je krenuo iz Mekke u Medinu, izajmio je nevjernika Abdullaha El-Lejsija koji je dobro poznavao put.

Poslanik ga je iznajmio i veoma se okoristio njegovim pozavanjem puta kojim je trebalo hoditi,te  mu je na kraju dao nadoknadu za taj posao.

U svemu ovom muslimani imaju koristi, a s druge strane, tme se ukazuje prilika da nevjerniku omilimo Islam kada on ugleda kako se prema njemu lijepo ophodimo.

Zaključak svega ovoga keste da je Islam vjera da’we (misionarstva) i vjera džihada(borbe),ali borbe koja je u skladu sa Kuranom i sunnetom,a  ne džihad kojim će se činiti agresija i šteta prema ljudima kojima je zagarantovana sigurnst i koji imaju ugovor sa muslimanima, tako što će se vršiti rušilačke akcije ili prevara.Takvi postupci nisu od Islama i nisu u sklsdu sa islamskim ponašanjem,nego su naprotiv postupci zločinaca i preveranata.

Zato moramo da pripazimo na ove važne stvari,a od tih stvari je ophođenje muslimanna sa nevjernicima, a to nećemo znati ukoliko ne pogledamo u Kuran, sunnet i knjige islamskih učenjaka.

Također,kada nemuslimani žive u muslimanskim državama, mi im nećemo zabranjivati da  vrše svoje obrede, ali će to činiti tajno,među sobom i neće to pokazivat ljudima, nego će ih obavljati u kućama ili u mjestima koja su predviđena za to.A oni nemaju pravo da javno ispoljavaju svoje obrede ukoliko žive u islamskoj državi.

Zaključak je da ophođenje sa nemuslimanima ima svje propise i pravila koja možemo naći u Kuranu i u Poslanikovoj praksi i također u knjigama učenjaka.

Ko želi da o tome više sazna  i da  ima znanje po tom pitanju, neka pogleda knjige poput:Ahkamu ehli-z-zimmeti od Ibnul Kajjima.

Danas je slika Islama u očima ljudi izmjenjena, tako da mnogi  misle kako je Islam vjera koja zagovara činjenje zla i koja krši ugovore i da se onaj koji nevjeruje  mora ubiti, te da mu se mora uzeti imetak bez bilo kakvih šerijatskih pravila i da se to smije činiti bez dozvole muslimanskog vladara i bez pitanja islamskih učenjaka.Sve ovo je dovelo da se mnogi muslimani danas nazivaju teroristima, a razlog tome su postupci nekih pripadnika Islama koji ne poznaju islamske propise.

Zato nam je obaveza da se bojimo Allaha i da se vratimo praktikovanju vjere na ispravan način te da pitamo naše učenjake,kao što nam to Allah poručuje: „Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili.“(En-Nisa,83)

 

Preveo:Senad Muhić