1.Pohvalno je nakon što se prouči Fatiha sa stajanjem na harfu „nun u riječi:Veleddalin,  kazati „amin“, kako bi se napravila razlika između onoga što je dio i što nije dio sure Fatihe

2.Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao: „Kada imam kaže „amin“ i vi to recite, jer onome čije se aminanje poklopi sa aminanjem meleka, biće oprošteni prijašnji grijesi.“

3.Značenje „amin“ kod većine islamskih učenjaka je: Allahumme istedžib lena tj.Allahu, uslišaj. Dok neki drugi vele da je amin Allahovo ime.

4.Riječ „amin“ se može izgovarati na dva načina:

Prvi način: Aaamiiin-sa dužinom na harfu A

Drugi način:Bez dužine na harfu amiiin, tj.emiiin

Pogrešno je izgovarati „amin“ sa tešdidom na slovu (m)-ammin

5.Islamski učenjaci se razilaze da li imam treba da izgovori te riječi i da li treba glasno da ih izgovori.

Mezheb imama Šafije i Malika smatra da treba, dok učenjaci Kufe smatraju da ne treba da izgovara glasno.Ovaj stav zastupa i imam Taberi.

6.Sljedbenici imama Ebu Hanife kažu da je preče da se „amin“ ne izgovara glasno, nego da je bolje u sebi, jer to spada u dovu, a Allah Uzvišeni veli: “Molite Gospodara svoga ponizno i tiho.“

7.Riječ „ amin“ nije niko prije našeg ummeta koristio osim Musa i Harun.

(Tefsir-l-Kurtubi, 1/169-175)

 

Preveo:Senad Muhić