Archive for Septembar, 2012


1.Učiti ga najljepše što može biti: pod abdestom, okrenut prema Kibli i sjedeći pristojno.

2. Učiti ga po tertilu i ne žuriti, jer ga cijela ne treba prelaziti za kraće od tri noći i tri dana, imajući na umu da je Allahov Poslanik j rekao: “Onaj ko (cijeli) Kur'an prouči za kraće od tri noći, nije ga razumio. “

Allahov Poslanik je Abdullahu b. Omeru, r.a., naredio da svakih sedam dana po jednom, prouči cijeli Kur'an. (Muttefekun alejhi)

Takoder su po jedanput, svakih sedam dana, cijeli Kur'an, imali običaj proučiti i: Abdullah b. Mesud, Osman b. Affan i Zejd b. Sabit, AJlah sa njima bio zadovoljan.

3.Držati se skrušeno za vrijeme učenja, biti tužan i plakati, a ako se ne može plakati onda učiti plačnim glasom, jer je Allahov Poslanik rekao: “Učite Kur'an i plačite, a ako ne možete plakati, onda se pravite da placate(učite plačnim glasom)!”

4.Kur'an učiti što ljepšim glasom, jer je Allahov Poslanik rekao: ”Uljepšavajte Kur'an svojim glasovima!”

Allahov Poslanik je, takoder, rekao:”Nije naš onaj ko se ne trudi da melodično uči Kur'an.” (Muttefekun alejhi)

”Ničemu i nikome Allah nije dozvolio ono što je dozvolio Vjerovjesniku koji melodično uči Kur'an.” (Muttefekun alejhi)

5.Učiti Kur'an tiho, ukoliko se boji oholosti, popularnosti ili ometanja drugog u namazu, jer je Allahov Poslanik ~rekao: “Onaj ko glasno uči Kur'an je kao i onaj koji javno daje sadaku.”, a općepoznatoje da je sadaku poželjno davati tajno, osim ako se javnim davanjem ne želi postići neki drugi cilj, kao što je, recimo, podsticanje drugih da to isto rade. Takav je slučaj i sa učenjem Kur'ana.

6.Nastojati što više razmšljati o onome što se uči, da se učenje što jače dojmi srca, i da se što više razumiju značenja i tajne Kur'ana.

7.Voditi računa i pri učenju ne biti od onih koji su nemarni i koji rade suprotno onome što u Kur'anu stoji, jer to može dovesti do samopro klinjanja, tako što npr. učeći Kur'an izgovara: Allahovg prokletstvo na one koji neistinu govore! (Ali ‘Imran, 61.), ili : Neka Allahovo prokletstvo stigne one koji nepravdu čine (Hud, 18), čime sam sebe proklinje, ukoliko je lažac ili nepravednik.

Koliko je opasno okretati glavu od Allahove Knjige i mirno nje zaokupljati se nečim drugim, najbolje pokazuje u Tevratu zapisana sljedeća priča u kojoj se Uzvišeni Allah Svome robu obraća riječima:

”Moj robe, zar Me se nimalo ne stidiš? Kada ti -dok putem hodiš, od nekog od tvojih prijatelja stigne pismo -ti ga što brže uzmeš, zaustaviš se, sjedneš pored puta i, da ti šta od njega ne bi promaklo, pažljivo, od slova do slova, pročitaš svaku njegovu riječ. A pogledaj u ovu Moju Knjigu koju sam ti poslao; kako sam ti u njoj sve jasno-do u detalje -objasnio, koliko sam ti samo puta u njoj ponovio, da o onome što u njoj piše dobro razmisliš?! A ti, od nje glavu okrećeš. Pa jesam li to kod tebe manje vrijedan od nekog od tvojih prijatelja?!

Moj robe, kada ti dođe, da sa tobom posjedi, neko od tvojih prijatelja -sav mu se predaš: dočekaš ga vedra lica, napregneš uši, i svim srcem nastojiš da čuješ svaku njegovu riječ, a ako neko drugi progovori ili ti nešto zasmeta, da ga dobro ne čuješ, odmah mu daš znak da prestane. A evo Mene, došao sam da te posjetim i s tobom porazgovaram, a ti, uporno, od Mene glavu okrećeš. Pa jesam li to kod tebe manje vrijedan od nekog od tvojih prijatelja?!”

8. Truditi se da se okiti vrlinama onih koji su, kod Allaha, u društvu odabranih i da što više poprimi njihovih osobina. U tom smislu, Abdullah b. Mesud, r.a., je rekao: “Onaj ko uči Kur'an prepoznaje se: po neprospavanim noćima, dok drugi spavaju, po danima provedenim u učenju, dok se drugi svakojako zabavljaju, po plaču, dok se drugi smiju, po pobožnosti, dok drugi lumpuju, po šutnji, dok drugi o svemu i svačemu naglabaju, po skrušenosti, dok se drugi prave važni i po sjeli, dok se drugi vesele.”

Muhammed b. Ka'b je imao običaj reći: ”Nekada smo učača Kur'ana prepoznavati po žutilu lica.” -aludirajući na njegove neprospavane noći i duge noćne nafile.

Vuhejb b. Verd je kazivao da je neki čovjek upitan: “Zar preko noći dovoljno ne spavaš?”-odgovorio: “Ljepote Kur'ana ne daju mi sna.”

Zunnun je u stihovima lijepo rekao:

“Svojim obećanjima i prijetnjama Kur'an ne da

da oči, noćima i noćima, kapke zatvore,

Jer, dobro su razumjele riječi Vladara Svevišnjeg

pred kojim se vratovi ponizno povijaju.”

 

Ebu Bekr El-Džezairi, Minhadžu-l-muslim, str.118-120)

Uzrok sakupljanja Kur’ana :

 

Kada je Islam počeo da se širi, ashabi su odlazili u razna područja i svako od njih je ljude podučavao Kuranu onako kako je naučio od Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.

Stanovnici Šama su bili podučavani  kiraetu Ubejj b.Kaba, pa su učili na način kakav nije bio poznat stanovnicima Iraka, dok su stanovnici Iraka podučavani kiraetu Abdullaha b. Mesuda, te su učili na način kakav nije bio poznat među stanovnicima Šama, te su jedni druge zbog toga proglašavali nevjernicima.[1]

Kada su muslimani krenuli da osvoje Armeniju i Azerbjedžan, desio se nesporazum  između vojnika koji su došli sa područja Šama i onih koji su stigli iz Iraka.

Takvo razilaženje je primjetio ashab Huzejfe b. Jeman, te je odlučio da to saopšti halifu Osmanu, koji je nakon toga zatražio od Hafse, r.a., da mu pošalje mushaf koji je bio kod nje.

Kada se desilo ovo sakupljanje ?

Ono se desilo  krajem dvadeset četvrte i početkom dvadeset pete godine po Hidžri, kao što to spominje Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao.[2]

Ashabi koji su bili zaduženi za sakupljanje Kurana

Osman, r.a., je izabrao  četvericu ashaba, a to su : Zejd b. Sabit, Abdullah b. Zubjer, Seid b. El-As i Abdurrahman b. Haris b.Hišam.[3]

Osman, r.a. je upitao : Ko najbolje piše?

Kazali su mu :Onaj koji je pisao i Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, Zejd b. Sabit.

Nakon toga je Osman upitao : A ko najbolje poznaje jezik?

Odgovorili su mu: Seid b. El-As.

Tada Osman reče: Neka Seid čita, a neka Zejd piše.[4]

Broj mushafa koje je odredio Osman r.a.

Islamski učenjaci se razilaze po ovome pitanju na pet različitih stavova.

Rekao je Ebu Amr Ed-Dani : „Većina uleme smatra da je Osman naredio da se prilikom pisanja mushafa, sačini četiri kopije, te da se one pošalju na četiri različite destinacije.Tako je jedna poslana u Kufu, druga u Basru, treća u Šam, a četvrta je  bila zadržana kod  Osman, r.a.[5]


[1] Ibn Hadžer El-Askalani, Fethu-l-Bari, treći tom, str.18

[2] Prethodni izvor, deveti tom, str.17

[3] Mekki b. Ebi Talib, El-Ibane, str.64

[4] Ibn Hadžer, Fethu-l-Bari, deveti tom, str.19

[5] Ebu Amr Ed-Dani, El-Mukni’, str. 9

Od Burejde, r.a., se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao:“ Postoje tri vrste kadija (sudija), od kojih će dvije u vatru, a jedna u džennet. Onaj ko bude znao istinu i presudio po njoj će u džennet. Onaj ko bude znao istinu, ali ne presudi prema njoj će u vatru, a u vatru će i onaj ko ne zna istinu, te ljudima sudi na osnovu neznanja.“ (Hadis bilježe četverica (sakupljača Sunena), a ispravnim ga je ocijenio Hakim)

Ovaj hadis je dokaz da će među sudijama uspjeti i biti sačuvan vatre samo onaj ko bude znao istinu i radio po njoj. Dakle, rad po istini je temelj, jer onaj ko zna istinu, a ne sudi po njoj je u  vatri, kao i onaj ko sudi na osnovu neznanja.

Također  se iz ovog hadisa razumije zabrana postavljanja za sudiju onoga ko nema znanja.

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao: “ Ko bude određen za sudiju, takav je zaklan bez noža.“

(Hadis bilježi Ahmed i četverica-sakupljača Sunena-, a ispravnim ga je ocijenio Ibn Huzejme i Ibn Hibban)

Hadis ukazuje na opasnost u koju upada onaj ko dođe na poziciju sudije i kao da se time želi reći da onaj ko dođe na tu poziciju izložio je sebe klanju, pa neka se pazi i čuva, jer, ukoliko bude sudio po onome što nije ispravno, a zna šta je ispravno ili bude sudio po neznanju, završit će u vatri.

Po izrazom izložio je sebe klanju  se podrazumjeva sopstvena propast.

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, kazao : “ Vi se trudite da dođete na vlast, a ona će biti kajanje na Sudnjem danu…“

(Hadis bilježi Buhari)

Bilježi Taberani i Bezzar sa ispravnim lancem prenosilaca  od Aufa b.Malika sljedeću verziju: “ Prvo kod vlasti je kuđenje, drugo kajanje, a treće kazna na Sudnjem danu, samo ne onome ko pravedan bude.“

Mnogi su oni koji su se odrekli vlast, kao što su Imam Šafija, koji je trebao biti postavljen kao sudija od strane halife Me’muna. Isto to je učinio i Ebu Hanife  kojem je halifa Mensur ponudio da bude sudija, pa je zbog toga što nije htio prihvatiti, bio zatvoren i udaran.

Bilježe Hakim i Bejheki da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: “ Ko dadne vlast nekome nad grupom ljudi, a za tu poziciju ima neko ko je Allahu draži, takav je pronevjerio Allaha, Njegova Poslanika i muslimansku zajednicu.“

Bilježi Ebu Davud sa dobrim lancem prenosilaca :“Ko bude tražio vlast nad muslimanima, pa je dobije, te njegova pravednost prevlada nepravednost, ući će u džennet, a ako nepravednost bude prevladala pravednost, ući će u vatru.“

 

Sa arapskog preveo:Senad Muhić

Izvršavaju svoje obaveze, tako što protiv novotarija preduzimaju vjerozakonom propisane mjere kao što su: ubjeđivanje sljedbenika novotarija da su na krivom putu, upozoravanje muslimana na opasnost koja im od njih prijeti, afirmiranje sunneta, podučavanje muslimana njegovim propisima i suzbijanje novotarija .

-Muslimanskim sektama koje izađu iz okvira sunneta, (slovom Kur'ana i Sunneta) je zaprijećeno propašću i džehennemskom vatrom. Sud o njima je isti kao i sud o ostalim kategorijama kojima se prijeti isključujući one koji su, inako, potajni nevjernici.

Pripadnici sekti koje izađu iz okvira Islama su nevjernici i kao takvi smatraju se otpadnicima od vjere.

-Ništa od gore navedenog ne sprječava da se za sljedbenike novotarija od Allaha zamoli da ih uputi, da im se smiluje i da im oprosti. Izuzetak su jedino oni za koje se sigurno zna da su u sebi licemjeri i nevjernici.

-Sljedbenici sunneta i džema'ata također, imaju izgrađen cjelovit program odgoja i preodgajanja duše i čišćenja srca. Cistoća srca je od velikog značaja, jer od čistog i zdravog srca zavisi zdravlje cijelog tijela. Cistoća srca se ogleda u:

-dubokom i iskrenom vjerovanju u Uzvišenog Allaha, kao jednog i Jedinog Boga i Gospodara, i izbjegavanju svake vrste širka i novotarija koje krnje ili u temelju ruše osnovne principe vjerovanja,

-upoznavanju Uzvišenog Allaha preko Njegovih lijepih imena i uzvišenih atributa, razumijevanju njihovog dubokog značenja i ponašanju prema njihovim zahtjevima, jer u čovjekovu dušu ulijevaju ljubav, pokornost i strahopoštovanje prema Uzvišenom Allahu i duboki osjećaj kajanja i želje za veličanjem Gospodara,

-pokornosti prema Allahu i Njegovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako kroz svakodnevno izvršavanje svih farz obaveza, tako i što više dobrovoljnih nafila, svakako, uz redovni zikr, učenje Kur'ana, blagosiljanje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, post, davanje zekata, obavljanje hadždža i umre i drugo što je Uzvišeni Allah propisao.

-izbjegavanju zabranjenih i sumnjivih stvari i držanju što dalje od onih koje su pokuđene,

izbjegavanju kršćanskog celibata, zabranjivanja lijepih i dozvoljenih stvari, slušanja razvratne igre i pjesme itd.

usmjeravanju prema Uzvišenom Allahu sa istovrmenim osjećajem i straha i nade i Njegovom obožavanju, istovremeno, i sa ljubavlju, i sa strahom i sa nadom.

-Pravda i pravednost, jer sljedbenici sunneta i džema’ ata prvenstveno vode računa o tome kako da se očuva apsolutno pravo Uzvišenog Allaha, a ne upitno pravo nekog pojedinca ili određene grupe. Zato ne pretjeruju u hvaljenu prijatelja, niti kuđenju neprijatelja, kao što ne potcjenjuju dobro, ma od koga ono dolazilo. Uprkos tome, svoje vođe i istaknute ličnosti ne smatraju svecima niti za njih tvrde da su nepogrešivi. Pri tome se drže poznatog pravila: svakome se, od onoga što govori, ponešto može uzeti i odbaciti, osim Vjerovjesniku, sallallahu alejhi v e sell em. Nepogrešivi su samo objava koja dolazi sa neba i konsenzus mišljenja  svih učenjaka iz prvih generacija Islama.

-Sljedbenici sunneta i džema'ata prihvaćaju mogućnost više različitih pravnih rješenja za neka od sporednih pitanja za koja se, pouzdano, putem vjerodostojne predaje, zna da su se u njima razišli i učenjaci prvih generacija Islama. Međutim, oni su od strane Uzvišenog Gospodara i Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, isuviše dobro upućeni u pravila učtivog odnosa prema eventualnom neslaganju da bi one koji se sa njima u takvim pitanjima ne slažu mogli optužiti za zabludu.

-Svjesni daje suzbijanje zla preče i od samog činjenja dobra, sljedbenici sunneta i džema'ata pažljivo prate uzroke dobrih i loših pojava, jer znaju da je vjerozakon  došao radi uvođenja reda i dobrobiti za sve s jedne, i suzbijanja uzroka nereda i pokvarenosti s druge strane.

-Kada su iskušenja u pitanju, sljedbenici sunneta i džema'ata, prema njima imaju jasno izgrađen stav:

• Ako je iskušenje od Allaha, čine ono što je Uzvišeni Allah naredio da se u takvom iskušenju čini.

• Ako se radi o iskušenju nevjerstva  (tj. o sukobu sa nevjernicima), protiv njega se bore svim raspoloživim sredstvima: argumentima, ubjeđivanjem, sabljom i kopljem, u zavisnosti od potrebe I mogućnosti.

• Ako se radi o iskušenju (tj. međumuslimanskom sukobu) i procijeni da ne vrijedi žrtvovati mir, onda se u njega ne miješaju, osim kada im je, na osnovu nepobitnih argumenata, jasno ko je na strani istine. U tom slučaju staju na stranu istine i, u granicama svojih mogućnosti, pomažu da ona pobijedi.

Sljedbenici sunneta i džema'ata drže da se svi sljedbenici novotarija u vjeri nisu podjednako udaljili od sunneta. Zato se prema njima različito i postavljaju

Sljedbenici sunneta i džema'ata prave razliku između općenite presude svim sljedbenicima novotarija da su: ili neposlušnici, ili grešnici, ili nevjernici i presude pojedincu, sve dok se, nepobitnim argumentima, ne dokaže i ne ukloni svaka sumnja da odbija povući svoje riječi.

Oni ne dozvoljavaju da se islamski učenjaci -zbog pogreške u svom slobodnom mišljenju  ili pogrešne interpretacije nekog od pitanja oko koga nema jednoglasnog mišljenja -proglašavaju nevjernicima, teškim prijestupnicima, pa čak ni malim grešnicima.

-Prave razliku između onoga ko prikriva novotarije, onoga ko ih javno ispoljava i  onoga ko druge na njih poziva.

-Prave razliku između novotarija koje čine sljedbenici Kible (tj. muslimani) –ma kolike razmjere one imale -i novotarija koje čine oni za koje se sigurno zna da su nevjernici, kao što su: višebošci i sljedbenici Knjige (tj. kršćani i jevreji). Ovakav njihov sud je općenit samo za one koji novotarije javno ispoljavaju, iako znaju da su i mnogi drugi sljedbenici novotarija u sebi dvoličnjaci i heretici.

Sljedbenici sunneta i džema'ata su spašena grupa i potpomognuta zajednica . Kao što imaju svoj pravac u vjerovanju, sljedbenici sunneta i džema'ata, isto tako, imaju i svoj cjelovit program i detaljno razrađen sistem u kome svaki musliman može pronaći ono što mu treba. Ovo zato, što njihov program predstavlja sveobuhvatni Islam kakvog je propisao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. lako se sljedbenici sunneta i džema'ata, kao pojedinci po raznim osnovama, između sebe razlikuju, svi oni zajedno, imaju neke karakteristike i prepoznatljiva obilježja koja ih čine drugačijim od ostalih. Između ostalog, to su:

-Zanimanje za Kur'an, njegovo učenje, pamćenje napamet i komentiranje, zatim za hadis, njegovo razumijevanje, istraživanje koji su hadisi vjerodostojni, a koji nisu (jer je kao takav izvor vjerozakona), te nastojanje da djela budu u skladu sa znanjem .

-Prihvaćanje kompletne vjere  i vjerovanje u sve što u Kur'anu stoji. Zato sljedbenici sunneta i džema'ata doslovno vjeruju u sve tekstove (tj. Kur'ana: kako one koji govore o obećanju , prijetnji , potvrdi Allahu svojstvenih atributa , tako i one koji govore o negaciji Allahu neprimjerenih osobina . Oni istovremeno vjeruju i u Allahovo određenje i u postojanje čovjekove slobodne volje u njegovim namjerama i djelima. Isto tako, oni objedinjuju znanje i ibadet, silu i milost i, uz uzimanje u obzir uzroka, rad i asketizam.

-Slijeđenje tradicije, neunošenje novotarije u vjeru, održavanje jedinstva zajednice i odbacivanje neslaganja podvojenosti u vjeri,

-Rukovođenje i ugledanje na pravedne i čestite vođe predaka iz reda ashaba i onih koji su se držali njihova puta i programa u znanju, radu i pozivanju u vjeru, te izbjegavanje onih koji slijede drugačiji put nego što je njihov.

-Pridržavanje središnjeg puta u Islamu, po kome sljedbenici sunneta i džema’ ata, u svome vjerovanju, zauzimaju središnji put između dvije krajnosti: pretjerivanja, koje zagovaraju ekstremističke sekte i nemarnosti koju zagovaraju neke druge ,a u djelima i ponašanju, srednji put između onih koji, ili pregone, ili se prema njima nemamo odnose.

-Nastojanje da se, po svaku cijenu, očuva jedinstvo muslimana na putu istine, vjere u Jednog Allaha i slijeđenja Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, s jedne, i uklone svi uzroci nesloge i međusobnih sukoba, s druge strane.

-Sljedbenici sunneta i džema'ata pozivaju na čvrsto pridržavanje Allahove vjere sa svim njenim elementima: u vjerovanju, obredima, ponašanju, moralu, svakodnevnom životu i objašnjavanju svega što je muslimanu potrebno. Pribojavaju se parcijalnog  promatranja problema vjere, pa zbog toga insistiraju na svemu što je u njoj farz, vadžib i sunnet, s posebnim osvrtom na vjerovanje i obrede. Znajući da se stalno pojavljuju nova otkrića i otvaraju nove mogućnosti za širenje vjere, posvećuju im posebnu pažnju i koriste najsavremenija sredstva koja su vjerom dozvoljena. Kao sastavni vid vjerozakonom propisane borbe na Allahovu putu , vode živu aktivnost na podsticanju dobra i suzbijanju zla, oživljavanju sunneta, reafirmaciji vjere i uvođenju Allahova vjerozakona na svim poljima djelovanja. S druge strane, upozoravaju na pogubnost svakog pokušaja prepuštanja suda šejtanu ili uvođenja drugih zakona, mimo onih koje je objavio Uzvišeni Allah.

(El-Mevsu'atu-l-mujessera fi-l-edjani ve-l-mezahibi be-l-ahzabi-l-mu'asire)

1. U oblasti islamskog prava (al-fikh):

Imam Eba Hanife, umro 150/767. godine, Imam Malik, umro 179/795. godine, Imam Šafija, umro 204/819. godine i Imam Ahmed b. Hanbel, umro 241/855. godine, osnivači još i danas živih sunnijskih ( ahl-assunna) mezheba.

Među istaknute učenjake u ovoj oblasti, također se ubrajaju: Ibn Hazm, Šejhu-l-islam Ibn Tejmijja, njegov učenik Ibn el-Kajjim i mnogi drugi. Svi su oni, dajući pravna tješenja po sopstvenom razumijevanju teksta Kur'ana i Sunneta, dali svoj doprinos razvoju islamskog prava (al-fiqh al-islami).

2. U oblasti tefsira:

Iz perioda ashaba:

Alijaa b. Eba Talib, ‘Abdullah b. ‘Abbas, ‘Abdullah b. Omer, ‘Abdullah b. Mes'ud, ‘Ubejj b. Ka ‘b i Zej d b. Sabit;

Iz reda tabi'Jna:

Seid b. Džubejr, Mudžiihid , ‘Ata’ b. Eba Rebbah, Ikrime, Tavus, I dr.

3.U oblasti hadisa:

Od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najviše hadisa prenose: Eba Hurejre, hazreti ‘Aiša, ‘Abdullah b. Omer, Enes b. Malik i ‘Abdullah b. ‘Abbas, r.a.

Najpoznatije hadiske zbirke su: el-Džami’ es-sahihh od Imama Buharije, Sahih od Imama Muslima, Muvetta’ od Imama Malika b. Enesa, Musned od Imama Ahmeda, Sunen od Ebu Davnda, Sunen od Ibn Madže, Sunen od Tirmizije, Sunen od en-Nesaije i druge.

4. U oblasti jezika:

Najpoznatiji autori djela iz oblasti arapske sintakse su: Ebu-l-Esve Ed-Dueli, el-Halii b. Ahmed i Sibevejh.

5. U oblasti književnosti:

U doba Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najpoznatiji muslimanski pjesnik je bio Hassan b. Sabit. Iz doba Emevija najpoznatiji su Džerir, el-Ferezdek i el Ahtal, a iz Abbasija Eba Temmam, el Buhteri, Eba el-Ala’ el-Mearri, Ibn er-Rumi i el-Mutenebbi. U oblasti prozne književnosti dokazali su se mnogi pisci, kao što su: ‘Abdul hamid b. Jahja, ‘Abdullah b. el-Mukaffa’, Džahizi dr.

6. U oblasti društvenih znanosti:

Muhammed b. Ishak, umro 120/738. godine, napisao je Biografiju Poslanika, el-Balazuri, umro 279/892. godine, (Osvajanja zemalja) ,etTaberi, umro 310/922. godine, (Historija naroda i vladara ), Ibn. el-Fida’, umro 320/932. godine. elMes ‘udi, umro 346/947. godine, Ibn el-Esir, umro 630/1232. godine, (Sve o historiji), te Ibn Haldun svoju čuvenu El-Mukadimuu djelo Subjekat i predikat

Djela iz oblasti geografije pisali su mnogi islamski autori. Medju njima su najpoznatiji: Jakutt el-Hamevi, autor knjige Leksikon zemalja (Mu'jam al-buldan), el- Idrisi, autor djela Setnja zaljubljenika (Nuzha al-muštaq) i el-Havarizmi, autor djela Izgled .Ovdje treba napomenuti da su muslimani bili prvi koji su postavili temelje filozofije historije i sociologije.

7. U oblasti prirodnih znanosti:

Istakli su se: Džabir b Hajjan u hemiji, MUsa b. Šiikir, el-Biruni i ‘Abbas b. Firnass u mehanici, i el-Kindl, el-Hasan b. el-Hejsem i el-Biruni fizici.

8.U oblasti matematike:

Istakli su se: el-Haviirizmi u algebri, el-Hasan b. el Hejsem i Muhammed el-Bagdadi geometriji i Nesiruddln et-Tusi trigonometriji.

9.U oblasti astronomije:

istakli su se:Muhammed b. Ibrahim el-Fezari, Eba er Rejhan el-Birani i Omer el-Hajjam.

10. U oblasti medicine i farmacije:

 istakla se grupa učenjaka među kojima su najpoznatiji: Ibn Sina, er-Razi i drugi.

Od samog početka objave Kur'ana, oni kojima je Allah Uzvišeni zapečatio srca, pokušavali su u Kur'anu pronaći neku mahanu i nedostatak, pokušavali su Kur'an ukloniti iz života muslimana, iskriviti njegovo značenje, ali im to nikako nije polazilo za rukom.

 

Razlog njihovog neuspjeha po tom pitanju jeste činjenica da je Allah taj koji je zagarantovao čuvanje Kur'ana, kao što nas On o tome obavještava: “Mi, uistinu, Kuran objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.” (El-Hidžr, 9)

Nakon što su neprijatelji islama i muslimana uvidjeli da Kur'anu nikako ne mogu nauditi, počeli su izmišljati i širiti laži o našem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme, nazivajući ga imenima i opisujući ga svojstvima koja razuman čovjek ne može izustiti niti napisati.

 

Optuživali su Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, da je bio čovjek sklon bezrazložnom ubijanju onih koji nisu bili muslimani, iako je on jasno u svojim hadisima naglašavao: “Onaj ko ubije čovjeka koji ima zaštitu muslimanske države, neće osjetiti miris dženneta…” (Ahmed, 17387 i Nesai, 4668)

 

Optuživali su ga da je bio sklon varanju, a zaboravljali su njegove riječi u kojima kaže: “Ispuni svoju obavezu prema onome ko te je zadužio, a nemoj varati onoga ko tebe prevari.” (Ebu Davud, 3067 i Tirmizi, 1185)

 

Optuživali su ga da je bio nepravedan i grub prema svojoj porodici, a zaboravljali su njegove riječi: “Najbolji među vama je onaj koji je najbolji prema svojoj porodici, a ja sam najbolji prema svojoj porodici.” (Tirmizi, 3830 i Ibn Madže, 1967)

 

Optuživali su ga da je bio čarobnjak i sihirbaz, a zaboravljali su njegove riječi u kojima veli: “Ne pripada nama onaj ko pravi, a i onaj kome se pravi sihr.” (Taberani, 4262)

 

Optuživali su ga da je bio nepravedan prilikom suđenja među ljudima, iako je on govorio: “Oni koji su živjeli prije vas su uništeni, a razlog njihovog nestanka je bio taj što su sprovodili kaznu nad siromašnim kradljivcem, a nad bogatašem nisu. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada bi moja kćerka Fatima ukrala, ja bih joj odsjekao ruku.” (Buhari, 3216 i Muslim, 3196)

 

Optuživali su ga da je bio grub u svojim postupcima, a zaboravljali su hadis u kojem veli: “Ja sam doista poslan kao milost.” (Muslim, 4704)

 

Optuživali su njega i njegove sljedbenike da su bili ekstremni, iako on kaže: “Čuvajte se pretjerivanja, jer je ono uništilo one koji su bili prije vas.” (Ahmed, 3078 i Nesai, 3007)

 

Optuživali su ga da nije poštivao druge, a zaboravljali su da je on iz poštovanja ustao  zbog sahrane jednog  jevreja. (Buhari, 1229 i Muslim, 1596)

 

Optuživali su ga da je bio nepristojan, a zaboravili su njegove riječi u kojima kaže: “Najbolji vjernici su oni koji imaju najljepše ponašanje.” (Hakim, 8623 i Bejheki, 2719)

 

Optuživali su ga i optuživali, a da su samo pogledali u njegov život i čitali njegovu biografiju spoznali bi da je on daleko bio od onoga čime su ga oni opisivali.

 

Neprijatelji islama nisu se samo zadržali na vrijeđanju Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, nego su kroz historiju vrijeđali i njegove supruge i ashabe, nazivajući ih ružnim imenima.

Tokom historije je od strane muslimanskih učenjaka napisano i rečeno mnogo pohvala na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Mi ih ovdje nećemo navoditi jer je to svima poznato, a ko želi da se opširnije upozna sa tim neka iščitava knjige koje govore o životu Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kao što su: „Sira“ od Ibn Hišama, „El-Fusul“ od Ibn Kesira, „Er-rehiku-l-mahtum“ od Mubarekfurija, itd.

Međutim, navest ćemo izreke nekih od nemuslimanskih učenjaka koji pozitivno govore o Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme.

 

Rekao je engleski književnik Džordž Bernard: “Obaveza je da se Muhammed nazove spasiteljem čovječanstva. Ja sam ubijeđen da, kada bi neko poput Muhammeda preuzeo vođstvo, da bi svijet izašao iz svih problema u kojima se nalazi.” (Azametu-l-Islami, prvi tom)

 

Njemački književnik Gete je kazao: “Tražio sam u povijesti nekoga ko je bio najbolji uzor, pa sam uvidio da je to Muhammed.” (Ed-diwanu-š-šerkijju li-š-šairi-l-garbijji)

 

Američki naučnik Majkl Hart je izjavio: “Ja sam ubijeđen da je Muhammed jedini čovjek u povijesti koji je uspio u svim segmentima života.” (El-mietu-l-evailu)

 

Američki historičar Vill Durant je rekao: “Ako budemo sudili o nečijoj veličini na osnovu onoga što je ta osoba uradila, sasvim sigurno možemo zaključiti da je Muhammed jedan od najvećih velikana u povijesti.” (Kissatu-l-hadareti, 13/59)

 

Bez obzira na optužbe na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme,  i na uvrede koje su upućene njemu, a samim time i nama, to nimalo ne može umanjiti njegovu vrijednost kod nas muslimana,  jer njegova misija živi već četrnaest stoljeća i živjet će do Sudnjeg dana, a da je on bio onakakav kakvim ga oni opisuju, ta misija ne bi trajala ni dan.

 

Međutim i pored toga što to nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost, dužnost je svim muslimanima da u skladu sa svojim mogućnostima brane čast njihovog Poslanika,  jer on muslimanima mora biti preči od svega, pa i od njih samih.

 

Dužnost je također svim muslimanima braniti čast supruga Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme,  jer su one majke vjernika, a ima li neko da ne bi stao u odbranu svoje majke.

 

Dužnost nam je i da branimo čast svih ashaba, jer su oni najbolji ljudi u ovome ummetu, a posebno Ebu Bekra i Omera koji su napadani i vrijeđani od istih onih koji napadaju i vrijađaju Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.

 

Na tu dužnost ukazuje hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, koji veli: “Ko od vas vidi neko ružno djelo, neka ga ukloni rukom, a ako ne može na taj način neka to učini riječima, a ako ni tako nije u mogućnosti, neka ga onda prezire srcem, a to je najmanji vid imana (vjerovanja).”

Senad Muhić

Prenosi se od Usame b. Zejda da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao:”Svi spomenuti u ajetu su pripadnici ummeta.”

Spominje se da je Omer, r.a., jedne prilike citirao ovaj ajet, a onda prenio govor Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme: ”Oni koji su među nama svojim djelima druge nadmašili su prvaci, oni kojima su djela podjednaka će biti spašeni, a onima koji su se prema sebi ogriješili biće oprošteno.”

Od Ebu Derdaa se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, proučio ovaj ajet, aonda kazao: ”Oni koji su svojim djelima druge nadmašili će ući u džennet bez polaganja računa, a oni čija su djela podjednaka lahko će račun položiti, a oni koji su se prema sebi ogriješili biće zaustavljeni na mjestu dok ih tuga ne obuzme, pa će nakon toga ući u džennet. 

 

Rekao je Ukbe b. Suhban :” Upitao sam Aišu o ovom ajetu, pa je kazala: ’O sinko moj, svi su oni u džennetu.Oni koji su druge pretekli svojim dobrim djelima su već bili u vremenu Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i  to su oni kojima je on posvjedočio da če biti džennetlije. Oni čija su djela podjednaka su ljudi koji budu slijedili njega sve dok ga na sretnu, a oni koji su se prema sebi ogriješili , pa to su ljudi kao što smo  ja i vi. Ubrojala je sebe među one koji su se preme sebi ogriješili.”

Prenosi se od Mudžahida, Hasana i Katade: ”Oni koji su se prema sebi ogriješili su nesretni, oni čija su djela podjednaka su sretni, a oni koji su druge nadmašili su prvaci.”

Od Ibn Abbasa se prenosi da je kazao: “Onaj koji je druge pretekao je iskreni vjernik, onaj čija su djela podjednaka je onaj koji se pretvarao, a onaj ko se prema sebi ogriješio je poricatelj Allahove blagodati, ali sve tri skupine su od stanovnika dženneta, jer Allah Uzvišeni u nastavku veli:”edenske prerivoje u koje će ući..”

Spominje se da je Hasan rekao:”Oni koji su druge pretekli su ljudi čijih dobrih djela ima vise nego loših…”

 

Imam Begavi, Me’alimu-t-tenzili, 3/694, 695

 

Preveo:Senad Muhić